Dani kada je dozvoljeno puškaranje

Jedini dani kada se u Varošu prije 120 godina moglo koristiti vatreno oružje su bili Badnjak, Božić, Stara i Nova Godina kako je navedeno u Redarstvenom Pravilniku Obćine Imotske potpisanom od Načelnika Alfonsa Bitange 01. svibnja 1899. godine.
U svako doba dana i noći zabranjeno je puškaranje po varošu i selima i kresanje umjetnih vatara bez dotične dozvole nadležne Vlasti. Puškaranje, koje izhodi iz općega pučkoga običaja može biti propušteno na 24, 25 i 31 Prosinca i 1 Siječnja svake godine, bez obzira na razlike koledara, u koliko su dotične osobe ovlašćene na posjed i na nošnju oružja na temelju odredaba Carske Povelje 24/10 1882 D. Z. L. Broj 223.

Izvor: Obiteljska arhiva

Govor zastupnika J. V. Perića

Govor zastupnika J. V. Perića pri glavnoj razpravi o proračunu U sjednici dne 19 Lipnja na Carevinskom vieću u Beču (po brzopisnom izvješću) tiskanom u knjižici u Zadru Brzotiskom „Narodnog lista“ 1891. godine. Prof don Josip Vergilije Perić poslao je knjižicu prije 126 godina iz Beča u Imotski prijatelju i istomišljeniku dr Augustinu Bitangi sa napisanom posvetom „U znak štovanja“. Godišnjica je smrti prof. don Josipa Vergilija Perića (Gornje Podbablje kraj Imotskoga, 16. IV. 1845 – Zadar, 2. I. 1919), hrvatskog političara, svećenika, odgojitelja, profesora, pisca, prevoditelja, publicista, člana Hrvatskog starinarskog društva i čuvara narodnih spomenika, borca za nacionalna prava, poslanika u Saboru i Carevinskom vijeću (tijekom 18 godina). Prof. don Josip Vergilije Perić studirao je teologiju u Šibeniku i Makarskoj, a 1877. godine diplomirao je klasičnu filologiju i slavistiku u Grazu. Radio je kao profesor u Kotoru i Zadru. Bio je član Narodne stranke i Stranke prava, narodni zastupnik Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru i u Carevinskom vijeću u Beču. Prevodio je s grčkoga i latinskoga (Theokritove Idylle, 1909; Pastirske pjesme, 1913). Značajnija djela su: Kula od uzdaha: historički događaj iz prve polovice XVII. vieka (1900), Srpsko-hrvatski spor (Der serbo-kroatische Streit, 1903), Pjesme i poslanice (god. 1894–1906) (1906), O sveopćoj pučkoj prosvjeti (1912). Prof. don Josip Vergilije Perić veliki je zaslužni sin Imotske krajine koji je pomogao da se u Imotskom izgradi Duhanska stanica, potaknuo je izgradnju osnovne i građanske škole te sudske zgrade u Imotskom. Pomogao je i zagovarao zidanje škola crkava i župnih kuća po selima Imotske krajine. Borio se za isušenje Imotskog polja i izgradnju ličke željezničke pruge te pruge koja bi povezivala Split-Aržano-Bugojno-Sarajevo. Josip Vergilije Perić pomagao je svojoj rodbini jer je imao čak tri plaće koje je mogao zakonski primati i svakome koliko je mogao. Svoju ušteđevinu velikim dijelom ostavio je imotskom samostanu i sirotištu u Imotskome. Prof. don Josip Vergilije Perić cijelog života posvetio se neumornom radu za svoj narod na širokom području, bio je uporni zastupnik narodnog jedinstva i hrvatske samostalnosti. Za svoj program „Samostalnost Hrvatske, cjelokupnost Hrvatske, ustav Hrvatske” borio se demokratski, parlamentarno, poštujući zajednička prava, ali se nikada nije odricao svojih ideala i prava svog naroda.Umro je 2. siječnja 1919. godine u Zadru u 74. godini života, a pet godina poslije njegove smrti njegova rodbina je prenijela njegove zemne ostatke u obiteljsku grobnicu na Kamenmostu gdje i danas počiva.

Izvor: Obiteljska arhiva

Redarstveni Pravilnik Obćine Imotske iz 1899. godine

redarstveni-pravilnik-poglavlje-2
redarstveni-pravilnik-zadnja-strana
Redarstveni Pravilnik Obćine Imotske odobren od Općinskog Vijeća, potpisan od Načelnika Alfonsa Bitange u ime Općinskog Upraviteljstva 01. svibnja 1899. godine te podtvrgjen 1. Studenoga od Visokoga c.k. Namjesništva u Zadru.
Zanimljivo je da se Modro jezero te 1899. godine još naziva Jezero, a bilo je odlagalište svakog otpada. Daje se dio teksta iz Naslova II. Javno zdravlje, mir i ćudorednost:
“3. Nečist, spirine ili bud koja gnjus iz kuća ne smije se u varošu prolijevati u podzemne kanale, već se moraju u zatvorenim posudama, kako ne će puštati nikakva smrada, nositi i prolijevati u Jezero, da li nikad prije 10 sati noći
30. Zabranjeno je bacati u lokve, potoke, ili ostavljati na otvorenim mjestima živinske lešine, već se one u varošu moraju baciti u Jezero, a po selima moraju se ukopati prilično duboko i dobro zatpati zemljom po vlastniku ili unajmitelju dotične živine.
33. Zabranjeno je bučiti harlekati i štropotati u svako doba osobito u noćno po ulicama, krčmama pivnicama, kafanama i svim ostalim javnim mjestima. Takogjer ni pjevanje ili budkoje sviranje nije u noći dopušteno poslije 11 sati.
Izvor: Obiteljska arhiva

Zadnje pismo koje je Toni Colombani napisao kćeri Ani 1945.

pismo-tonija-colombana-2
Zadnje pismo koje je Toni Colombani napisao kćeri Ani i koje je Ana dobila puno godina kasnije. Antun Toni Colombani (30.04.1884-?.05.1945), sin je Jakova (1834) i unuk Ivana (1793), a Tonijev šukundjed Colomban de Colombani (1690) doselio je iz Pirana kao venecijanski časnik u Imotski gdje se obitelj trajno naselila. Toni je sa Đemom Marče s kojom se vjenčao 23.10.1918. godine imao sina Marija (1920) koji je mlad umro i kći Anu (1921) udanu za Stipu Sučića. Toni Colombani, Načelnik Imotskog izabran 1941. godine odveden je prisilno krajem 1944. godine iz Imotskog u Zagreb. U veljači 1945. godine Toni je bio u zagrebačkoj Gradskoj kavani kada je jedna osoba pokazala prstom u njega govoreći „Ovaj je ustaša“, te je proglašen državnim neprijateljem i bačen u zatvor. Imoćanka gđa Draga Kurir Milun donosila mu je hranu u zatvor međutim jedan dan u svibnju 1945. godine nije ga više zatekla, te je naišla na zid šutnje. Poslije se doznalo da je ubijen od partizana u svibnju 1945. godine u Sisku u logoru Viktorovac pod optužbom „državni neprijatelj”.Zagreb, 17.V 45.
Draga moja Ana!

Razumijem da ćeš biti u mislima za mene da ne primaš moje vijesti i ako sam više puta pisao pak nisi primila…. Prekojučer sam ti pisao po jednima i drugima koji je putovao u Imotski. Ja sam dobro i mislim pribaviti propustnicu za putovanje u Imotski preko Bugojna u Split ali pošto sam zaposlen u molbi za nastanjivanje Ministarstvo unutarnjih poslova me zadržalo dok se…… ………… jer mi je dosta ciganskog života. Ovo pismo šaljem po gosp. dr. Beziću koji putuje sutra sa mnom i kćerom u Split i Šoltu. Pozdravi mi puno tete Kolombani, tete Paulinu, Kristinu i Idu, obitelj Petričević, Nikole Tomala i ostale naše prijatelje, tebe pozdravlja i voli

Tvoj pape Toni

Izvor: Arhiva i podaci Meri Sučić Batinić

Pismo prof. don Josipa Vergilija Perića iz 1898. godine

pismo-augustinu-2 

Pismo koje je prof. don Josip Vergilije Perić uputio prije 118 godina 11. travnja 1898. godine iz Beča u Imotski prijatelju i političkom istomišljeniku dr Augustinu Bitangi. Godišnjica je smrti prof. don Josipa Vergilija Perića hrvatskog političara i pisca koji je rođen u Gornjem Podbablju kraj Imotskoga 16. travnja 1845. godine, a umro je u Zadru 2. siječnja 1919. godine. Prof. don Josip Vergilije Perić studirao je teologiju u Šibeniku i Makarskoj, a 1877. godine diplomirao je klasičnu filologiju i slavistiku u Grazu. Radio je kao profesor u Kotoru i Zadru. Bio je član Narodne stranke i Stranke prava, narodni zastupnik Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru i u Carevinskom vijeću u Beču. Prevodio je s grčkoga i latinskoga (Theokritove Idylle, 1909; Pastirske pjesme, 1913). Perićeva značajnija djela su: Kula od uzdaha: historički događaj iz prve polovice XVII. vieka (1900), Srpsko-hrvatski spor (Der serbo-kroatische Streit, 1903), Pjesme i poslanice (god. 1894–1906) (1906), O sveopćoj pučkoj prosvjeti (1912). Prof. don Josip Vergilije Perić veliki je zaslužni sin Imotske krajine, a po zapisima fra Vjeke Vrčića između mnogih stvarateljskih „građevina“ koje je Perić ostavio u naslijeđe generacijama poslije, među ostalim važna je i vrijedna „veza“ don Josipa Vergilija Perića s fra Lujom Marunom, ocem starohrvatske arheologije.
11.04.98.
Dragi prijatelju,
Primio sam pismo iz Zadra, odnosno na upit zajedničkih pašnjaka na bosansko – hercegovačkom mejašu i spravit mi upit za prvu sjednicu Car. vieća koja će biti na 20tak.
Nego, ako bi me vi ovlastilii, ja bih odustao, a privatno prije propitao se na ministarstvu bosanskom ovdje kod Kalaga, kad bi voljan bio, ovo pitanje ureditt, neg da ja započimljem parlamentarnu akciju. Ako mi obeća, tim ćemo prije kraja doći, ako ne obeća, a ja ću na javnost pitanje iznieti.
On se boji javnosti pak je nade, da će nam na liepe sne povoljiti.
Čim primite ovo pismo, javite mi po žici, na što pristajete.
Vami i cieloj vašoj obitelji želim sretne blagdane!
Zdravo!

Vaš odani J. V. Perić

Izvor: Obiteljska arhiva

Fra Stipan Vrljić (1677. -1742.)

Fra Stipan Vrljić jedan od najzaslužnijih imotskih franjevaca u povijesti imotskog samostana rođen je 1677. godine u Svetigori, a umro je 13. prosinca 1742. godine u Imotskom. Fra Stipan Vrljić koji je filozofsko teološke studije svršio u inozemstvu istakao se kao nastavnik, propovijednik, dušobrižnik, upravnik, osnivač i graditelj dvaju samostana, vođa naroda i ljetopisac. Na povijesnu pozornicu stupa 1715. godine u svojstvu zadnjeg gvardijana na Otoku Prološkog blata. Najpotresniji događaj Vrljićeve starješinske službe, a bez sumnje i cijelog njegovog života je napuštanje starog samostana na Otoku Prološkog blata u početku tursko mletačkog rata 1715.g. Vrljić je nakon vijećanja sa provincijalom i imotskim fratrima odlučio pred Turcima bježati u Omiš. I prve zimske noći krajem siječnja 1715. g. po velikom snijegu- piše ljetopisac, uz pratnju od 50 naoružanih ljudi meštar fra Filip Rupčić i župnik fra Marko Garić prenesoše najprije crkvene stvari. Druge noći uz pratnju šezdeset naoružanih junaka preniješe ostale samostanske stvari. Konačno je 22. 04. 1715. g. i Vrljić zadnji napustio Imotsku krajinu i došao braći u Rogoznicu gdje su se privremeno nastanili u kući Zuane Franceschi (Ivice Perinovića) u Dobrču kraj Piska, a 13. 07. 1716. g. postavi temelje novog imotskog samostana kod Gospe od Skalica u Omišu. Župnik vojničke župe Gospe od Anđela u imotskoj tvrđavi postao je 03. 08. 1717. g. s mjesečnom plaćom od 10 dukata i komadom kruha dnevno, a župnik gradske župe sv. Frane postaje 1728. g. da bi 1740. g kao drugi gvardijan došao na čelo imotskog samostana kojem je utemeljitelj na kojoj dužnosti ga je i snašla smrt 13. prosinca 1742. godine. Pokopan je u ondašnjoj imotskoj staroj crkvi, a danas se ne zna za točnu lokaciju Vrljićevog groba jer ona nije bila ničim označena. Fra Stipan Vrljić je kao osnivač samostana u Omišu učinio djelo osobite povijesne i kulturne važnosti, a to je „Arkivalna knjiga“omiškog samostana, pisano svjedočanstvo o svršetku samostana na Otoku Prološkoga blata koju je Vrljić počeo pisati bosančicom. Na prvom listu „Arkivalne knjige“ (fotografija u objavi) fra Stipan Vrljić piše:
IN DEI NOMINE AMEN 1716. U ovom libru biliže se sve stvari…ovoga manastira i njegovog početka i foundationa, i došastja familje manastira Imockoga iz Prološca s (v). o Franceška, titulara od manastira ovog i gornjega od Otoka u Prološcu. I u ovome libru naći će se, kako i po koji način iz Imote dođe familja imocka koje godine, za koga principa (dužda), za koga ministra (provincijala), za koga gvardijana, i koji su gvardijani bili u ovom manastiru, i što je koji učinio beneficije (dobročinstva) u svom gvardijanstvu.Neka se piše na poštenje Božje, sv. o. Franceška i majke provincije. Non nobis, Domine, non nobis, sed nomini tuo da gloriam ( Ne nama, Gospodine, nego imenu svome daj slavu)

Izvor: Grad na gori 1982, broj 1, dr. fra Karlo Jurišić (Život i rad fra Stipana Vrljića, Imoćanina), preuzet dio teksta

Redarstveni Pravilnik Obćine Imotske 1899. godine.

Neki propisi o prodaji morske i slatkovodne ribe, žaba i raka navedeni u Redarstvenom Pravilniku Obćine Imotske potpisanom od Načelnika Alfonsa Bitange 01. svibnja 1899. godine. U Pravilniku se kao prodajno mjesto navodi čuvena imotska kostela zasađena u doba Turaka. Žablji i riblji pazar odžavao se petkom ujutro, a žabe pohvatane noću oko Vrljike, po barama i krenicama su bile nanizane na rakitne štapice.
Prodaja ribe
Prodaja svakovrsne ribe u Imotskomu, morske, slatkovodne, žaba, raka i.t.d. mora da se obavlja do nove odredbe na javnom pazaru pod Kostelom. Suhi bakalar ovdje se ne broji, a stopljeni za prodaju takogjer ide pod kostelu, kome se barem dvaput na dan mora mijenjati vodu.
Trgovanje ribom je javno te se ju ne smije sakrivati po kućama, konobama i drugim mjestima.
Strogo je zabranjemo prodavati nezdravu ili pokvarenu ribu bilo nepripravljenu, pripravljenu ili posoljenu.
……………………………………………………
Daje se dio zanimljivog teksta o prodaji žaba na Pazaru književnika Dinka Štambaka iz zbirke pripovijetki “Djetinjstvo”, Imotski Pazar srijedom:
…”Posni dan, jedi žabe frigane ili na brujet, pa ono umakati kruh ništa slađe!. Jednog jutra otac porani da kupi koju duzinu žaba. Taman posla. Brzo se vratio “Bilo ih je da ih je bilo milina gledati”, rekao nam je, “ali skupe”! Pokupovali su ih kuhari i kuharice boljih kuća, a što je bolje od žabljeg brudeta i od žablje čorbe!” nastavak priči bio je ovakav: zbog krupnoće žabe su nestale u kuhinjama “boljih kuća”. konac priči.Koji su tog dana mastili brk žabljim krupnim butićima, obolješe na mjehuru te nisu mogli puštati vodu jedan,dva dana, a treći dan otpremiše bolesnike u splitsku bolnicu gdje ih je liječnička znanost vratila zdravlju. zaključak: tog petka pripoljski žabari namargačili građane (stara opreka. selo-grad) podmetnuvši im žabe zapuvače”….

Izvor: Obiteljska arhiva

Imotska glavna ulica 1843. godine, bakrorez

Imotska glavna ulica 1843. godine, litografija Johanna Hogelmullera, austrijskog poručnika koji je službovao u Dalmaciji izmedu 1843-1845. godine. Lijevo je kuća Vrdoljak u kojoj su rođeni Luiđi Jerolim (1800.-1865.) i Ana Vrdoljak Imotskinja (1833.-1869.). U dnu litografije se vidi crkva i zvono na gredama, te čempres koji su posadili fratri 1717. godine kao spomen na istjerivanje Turaka. Pokraj crkve vidi se i kuća Marče tada u vlasništvu Nikole Mendeša.

Pravila Pučke štedionice u Imotskom

Pravila Pučke štedionice u Imotskom od 15. srpnja 1906. godine. Prvo upraviteljstvo Pučke štedionice u Imotskom čine: upravitelj Franjo Brantsch, kontrolor dr Mihovio Vuković te blagajnik Luigi Mirossevich. Svjetski dan štednje slavi se 31. listopada, kao sjećanje na Prvi međunarodni kongres štedioničara održan na taj dan 1924. u Milanu, a koji su se sastali u nadi da će pronaći izlaz iz krize nastale kao posljedica prvog svjetskog rata.

Izvor: Obiteljska arhiva

Fra Ivan Despot (19.08.1851.-19.02.1886.)

U Zaostrogu  je 19. kolovoza. 1851. godine rođen hrvatski književnik  fra  Ivan Despot koji je umro  od sušice prije  130 godina, 19. veljače  1886. godine u  Splitu, u franjevačkom samostanu na Dobrome. U nepunih deset godina književnog djelovanja fra Ivan Despot, siroče bez majke  pokazao  je neosporni književni talent, po nekima je bio naš boem devetnaestog  stoljeća, a pisao je pjesme, književne kritike, putopise i pripovijednu prozu te se bavio i prevođenjem. Njegov doprinos hrvatskoj književnosti nije neznatan, sam je oko sebe okupljao književnike i prijatelje, a najveću popularnost je stekao rodoljubnim pjesmama osobito o bosansko-hercegovačkom ustanku. Pa iako je ušao u antologije i  encikopledije bio poznat i u inozemstvu danas je neopravdano zaboravljen. Njegovo djelce „Malo zrnja“ izdano u Spljetu 1885. godine može se smatrati po dr. Anti Franiću prvom knjižicom u hrvatskoj književnosti u kojoj su objavljene neke književne kritike. Fra Ivan Despot je napisao dva putopisa koji se odlikuju dotjeranim stilom u kojima  govori o Imotskoj krajini  i to „Put na Biokovo“ i „Putopisne crte“. Daje se dio teksta iz  putopisa „Putopisne crte“
…..Sunce odskočilo i dobro zapeklo i mi jedva domakosmo na pogled željenog Imotskog gdje opočinemo i gdje me mahomice zapanji tu ištom zenuli bastan. Sad svrnem k Prološkom Jezeru, što me sjeća na divno moje more, sad tegnem tanko-srebro Vrlikom što vrbljem lazi i bjelaska se  uzkanim, dugačkim poljem … Sad me iznebuše u goloj brižini,  ti izpečeni Gavanovi dvori, sad zamami bieli varoš  rasut izoritim briegom, da se s visa nauživa i gleda i mirisa, izkićena svakim božjim miljem. Pod Imotskim se razastrao, raznobojni sag, što ga kiti i veze liepa Živana…Tko si polazio Imocki, a da se navratio niesi nad strahota božju to Crljeno Jezero ili bolje  unorene Gavanove dvore?!… Selo Proložac popelo se na prisojnu stranu da mu se nemoš nadiviti…sreo bi i tihanu Vrliku i njezin zamierni izvor kod razvalina davnog franovačkog  manastira: vidio bi na desno dva jezerca  jedan do drugoga, neizmierne dubine…. Po  objedu roskalo i sunce grijalo a mi ćemo da se povezemo u nekakvu  koritu, k starom manastiru ili bolje na otočac S. Jakoba de Marchia, što klisio iz tog Proložkog Blata i razcviteao na sred vode, da te nekom neodoljivom silom k sebi mami. Tu je rečeni svetac u pohodih bio, kad tu fratri stanovali, nit ga voda  bila obtočila. Još su razvaline i čatrnja pram podnevu, još pristave u klak uzidane i na okolo pašu, još vrtovi pravilno osječeni, još vočke svake i biljke tu uspjevaju. Taj otočić nalik je stogu na vrhu osječenu i zakubljenu, gdje na izoritoj  ravni bio je po prilici poglednik i hladovište božjim ugodnikom. Ja sam poljubio tu svetu zemlju, koja mi uzbudila toliko milih uspomena.

Izvor: Obiteljska arhiva,  naslovna stranica knjige “Malo zrnja” naslovljena na  Veleuč  g.  Auguštin Dr  Bitanga