„Imotskim … krajišnicim“, Obad sa Zevelima, 1908. godine

izbori dr mile

Uoči lokalnih izbora dajemo dio teksta iz pjesmarice „Imotskim … krajišnicim“ autora potpisanog kao Obad sa Zevelima (fra Anđelo Frankić) izdane 1908. godine pred izbore u Imotskoj krajini. Kroz tekst pjesme vidimo da danas kao i prije stodeset godina nema nikakve razlike u borbi za svakog glasača. Izborna borba vodila se između Demokratske stranke nastale fuzijom Narodne stranke te Stranke prava i Čiste stranke prava. Nakon izbora kako piše Ante Ujević u “Imotskoj krajini” sve je natkrilio govor demokratskog kandidata dr Mile Vukovića u kojem je pozvao sve krajišnike, da velom zaboravi prikriju stranačke borbe i da svi prihvate zajednički rad na korist Krajine..

..Za tri dana ljuta borba biše
Jer demokrati tako hudi htiše
A kad vidi Vukoviću Mile
Da su njega osvojile sile
Trči Mile do Prkuta strica
Besidi mu oplakana lica.
Ajme striče ja propadoh sada,
Jer pravaška evo nas nadvlada,
Nego striče u kočiju moju
Pa letimo neka smo na broju.
Tako Mile svud po selim leta,
A Mladinov po dvorištu šeta,
Nit je i s kim doktor besidio,
Nego posle svoje je slidio.
Pa pomaga svakomu boniku
Neka što su nanj imali viku.
Nemiruje Vukoviću Mile
Već poda se bedevije bile
Leta Mile s tablicom u ruci
Da ga vide narodi i puci.
Leteć Mile vas zaprašen biše
S nami brajne u izboru piše
Junačina Jerkoviću Jure
Pa se svake prominjuje ure
Gledajući Jakova doktora
Gdi prid sobom jedan papir tura.
Na nozdrvam Jakov drži ćale
Kol da gleda on nikoje prave.
Kad subotni dane osvanuo
Poranili kršni Vinjančani
Podbablje se listom brzo diglo
A Glavina na mistu se našla.
Imoćani nespavali brajne,
K biralištu tute sve osvane
Po broju ih sedamstotin biše
Što glasovat jošte imadiše.
To videći trinest demokrata
Pobigoše s birališta rata.
Čudna dana, a lipšeg gledanja
To nepamti Imotska krajina.
Svrši borba stade vika dice
Demokrati kriju svoje lice,
Kiša pada na zelenu travu
Demokrati izgubiše pravu.

Izvor: Obiteljska arhiva, Nakladnik „Hrvatska tiskara-Šibenik“, knjižica „Imotskim … krajišnicim“ izdana je uoči izbora 1908. godine u Vinjanim Gornjim. Podaci o autoru pjesmarice po kazivanju Josipa Joke Tonkovića

Diploma Sbora liečnika Kraljevina Hrvatske i Slavonije dr Augustinu Bitangi

Diploma Sbora liečnika Kraljevina Hrvatske i Slavonije potpisana od predsjednika Sbora dr. Josipa Kallivode Falkensteinski poslana dr Augustinu Bitangi, općinskom liječniku Imotskoga 1888. godine. Hrvatski liječnički zbor osnovan je pod imenom Sbor liečnika Kraljevina Hrvatske i Slavonije 1874. godine, a na izvanrednoj glavnoj skupštini Sbora liečnika 1885. godine donesena su nova pravila da mogu redoviti članovi biti liečnici koji obitavaju i izvan područja kraljevina Hrvatske i Slavonije. Članstvo Sbora liečnika krajem 1888. dosegao je broj od 202 redovita člana. Na diplomi poslanoj dr Augustinu Bitangi u Imotski, Dalmaciju sljedeći je tekst: „Sbor Liečnika Kraljevina Hrvatske i Slavonije prima p.n. gospodina Dra Augusta Bitanga, općinskog liečnika za svojega pravoga člana, o tom podjeluje mu se ova diploma. U Zagrebu, dne 1. siečnja 1888.“

Izvor: Obiteljska arhiva

Diploma za zasluge

Diploma za zasluge koju je od Sirotišta sv Ante u Rimu za financijsku pomoć Sirotištu (fotografija siročića u desnom uglu) 13. lipnja 1931. godine dobio Ivan Zane Vučemilović. Zane Vučemilović imotski Načelnik od 1912 do 1918. godine u teškim danima I. svjetskog rata uvijek se u životu isticao kao prijatelj sirotinje, a to je po riječima Fra Vjeke Vrčića posebno pokazao kao Načelnik u gladu i ratnim nevoljama.

Izvor: Arhiva Antonjete Baškarad Jutronić

Uspomena Prve svete Mise, fra Vjeko Vrčić

Fra Vjeko Vrčić rođen je 28. veljače 1914. godine u Imotskom, od oca Luje (Vjekoslava) i majke Ane r. Jeličić. Kršten je 28. ožujka 1914. a sakrament sv. krizme je primio u ljeto 1922. u rodnoj župi.

Osnovnu je školu pohađao u Imotskom od 1920. do 1925. a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju od 1926. do 1931. U franjevački novicijat stupio je u Zaostrogu 2. rujna 1931. Prve jednostavne zavjete položio je 3. rujna 1932. a svečane u Makarskoj 30. studenog 1935. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Sinju i Makarskoj u razdoblju od 1932. do 1938. Sveti red đakonata primio je u Splitu 18. prosinca 1937. po rukama msgr. Kvirina Klementa Bonefačića, koji ga je zaredio i za svećenika 12. ožujka 1938. godine u Makarskoj.

Spomen na Prvu sv. Misu koju je prikazao  fra Vjeko Vrčić 1938. godine i to 12. 03. u Makarskoj i 13.03. u Imotskom.

Zlatomisnik (12.3.1938.-12.3.1988)Veličanstven nisam hram
i nisam zlatno tele,
ni kićen oltar nisam
gdje hvale bi se svele.
Punih pedeset ljeta
bilo je toga…
svijetlih sunčanih dana
I tuge se dosta svilo.

Ja neću tamjana kad,
izvor mu ljudska usta
sve što izlazi iz njih
obmana to je pusta.

Nek Ti je, Silni hvala
za svijetle i sretne dane
za gromove i tuče
život nek sretan svane!

Fra Vjeko Vrčić (1997) Labuđi pjav

Izvor: Obiteljska arhiva
Fra vjeko

Dani kada je dozvoljeno puškaranje

Jedini dani kada se u Varošu prije 120 godina moglo koristiti vatreno oružje su bili Badnjak, Božić, Stara i Nova Godina kako je navedeno u Redarstvenom Pravilniku Obćine Imotske potpisanom od Načelnika Alfonsa Bitange 01. svibnja 1899. godine.
U svako doba dana i noći zabranjeno je puškaranje po varošu i selima i kresanje umjetnih vatara bez dotične dozvole nadležne Vlasti. Puškaranje, koje izhodi iz općega pučkoga običaja može biti propušteno na 24, 25 i 31 Prosinca i 1 Siječnja svake godine, bez obzira na razlike koledara, u koliko su dotične osobe ovlašćene na posjed i na nošnju oružja na temelju odredaba Carske Povelje 24/10 1882 D. Z. L. Broj 223.

Izvor: Obiteljska arhiva

Govor zastupnika J. V. Perića

Govor zastupnika J. V. Perića pri glavnoj razpravi o proračunu U sjednici dne 19 Lipnja na Carevinskom vieću u Beču (po brzopisnom izvješću) tiskanom u knjižici u Zadru Brzotiskom „Narodnog lista“ 1891. godine. Prof don Josip Vergilije Perić poslao je knjižicu prije 126 godina iz Beča u Imotski prijatelju i istomišljeniku dr Augustinu Bitangi sa napisanom posvetom „U znak štovanja“. Godišnjica je smrti prof. don Josipa Vergilija Perića (Gornje Podbablje kraj Imotskoga, 16. IV. 1845 – Zadar, 2. I. 1919), hrvatskog političara, svećenika, odgojitelja, profesora, pisca, prevoditelja, publicista, člana Hrvatskog starinarskog društva i čuvara narodnih spomenika, borca za nacionalna prava, poslanika u Saboru i Carevinskom vijeću (tijekom 18 godina). Prof. don Josip Vergilije Perić studirao je teologiju u Šibeniku i Makarskoj, a 1877. godine diplomirao je klasičnu filologiju i slavistiku u Grazu. Radio je kao profesor u Kotoru i Zadru. Bio je član Narodne stranke i Stranke prava, narodni zastupnik Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru i u Carevinskom vijeću u Beču. Prevodio je s grčkoga i latinskoga (Theokritove Idylle, 1909; Pastirske pjesme, 1913). Značajnija djela su: Kula od uzdaha: historički događaj iz prve polovice XVII. vieka (1900), Srpsko-hrvatski spor (Der serbo-kroatische Streit, 1903), Pjesme i poslanice (god. 1894–1906) (1906), O sveopćoj pučkoj prosvjeti (1912). Prof. don Josip Vergilije Perić veliki je zaslužni sin Imotske krajine koji je pomogao da se u Imotskom izgradi Duhanska stanica, potaknuo je izgradnju osnovne i građanske škole te sudske zgrade u Imotskom. Pomogao je i zagovarao zidanje škola crkava i župnih kuća po selima Imotske krajine. Borio se za isušenje Imotskog polja i izgradnju ličke željezničke pruge te pruge koja bi povezivala Split-Aržano-Bugojno-Sarajevo. Josip Vergilije Perić pomagao je svojoj rodbini jer je imao čak tri plaće koje je mogao zakonski primati i svakome koliko je mogao. Svoju ušteđevinu velikim dijelom ostavio je imotskom samostanu i sirotištu u Imotskome. Prof. don Josip Vergilije Perić cijelog života posvetio se neumornom radu za svoj narod na širokom području, bio je uporni zastupnik narodnog jedinstva i hrvatske samostalnosti. Za svoj program „Samostalnost Hrvatske, cjelokupnost Hrvatske, ustav Hrvatske” borio se demokratski, parlamentarno, poštujući zajednička prava, ali se nikada nije odricao svojih ideala i prava svog naroda.Umro je 2. siječnja 1919. godine u Zadru u 74. godini života, a pet godina poslije njegove smrti njegova rodbina je prenijela njegove zemne ostatke u obiteljsku grobnicu na Kamenmostu gdje i danas počiva.

Izvor: Obiteljska arhiva

Redarstveni Pravilnik Obćine Imotske iz 1899. godine

redarstveni-pravilnik-poglavlje-2
redarstveni-pravilnik-zadnja-strana
Redarstveni Pravilnik Obćine Imotske odobren od Općinskog Vijeća, potpisan od Načelnika Alfonsa Bitange u ime Općinskog Upraviteljstva 01. svibnja 1899. godine te podtvrgjen 1. Studenoga od Visokoga c.k. Namjesništva u Zadru.
Zanimljivo je da se Modro jezero te 1899. godine još naziva Jezero, a bilo je odlagalište svakog otpada. Daje se dio teksta iz Naslova II. Javno zdravlje, mir i ćudorednost:
“3. Nečist, spirine ili bud koja gnjus iz kuća ne smije se u varošu prolijevati u podzemne kanale, već se moraju u zatvorenim posudama, kako ne će puštati nikakva smrada, nositi i prolijevati u Jezero, da li nikad prije 10 sati noći
30. Zabranjeno je bacati u lokve, potoke, ili ostavljati na otvorenim mjestima živinske lešine, već se one u varošu moraju baciti u Jezero, a po selima moraju se ukopati prilično duboko i dobro zatpati zemljom po vlastniku ili unajmitelju dotične živine.
33. Zabranjeno je bučiti harlekati i štropotati u svako doba osobito u noćno po ulicama, krčmama pivnicama, kafanama i svim ostalim javnim mjestima. Takogjer ni pjevanje ili budkoje sviranje nije u noći dopušteno poslije 11 sati.
Izvor: Obiteljska arhiva

Zadnje pismo koje je Toni Colombani napisao kćeri Ani 1945.

pismo-tonija-colombana-2
Zadnje pismo koje je Toni Colombani napisao kćeri Ani i koje je Ana dobila puno godina kasnije. Antun Toni Colombani (30.04.1884-?.05.1945), sin je Jakova (1834) i unuk Ivana (1793), a Tonijev šukundjed Colomban de Colombani (1690) doselio je iz Pirana kao venecijanski časnik u Imotski gdje se obitelj trajno naselila. Toni je sa Đemom Marče s kojom se vjenčao 23.10.1918. godine imao sina Marija (1920) koji je mlad umro i kći Anu (1921) udanu za Stipu Sučića. Toni Colombani, Načelnik Imotskog izabran 1941. godine odveden je prisilno krajem 1944. godine iz Imotskog u Zagreb. U veljači 1945. godine Toni je bio u zagrebačkoj Gradskoj kavani kada je jedna osoba pokazala prstom u njega govoreći „Ovaj je ustaša“, te je proglašen državnim neprijateljem i bačen u zatvor. Imoćanka gđa Draga Kurir Milun donosila mu je hranu u zatvor međutim jedan dan u svibnju 1945. godine nije ga više zatekla, te je naišla na zid šutnje. Poslije se doznalo da je ubijen od partizana u svibnju 1945. godine u Sisku u logoru Viktorovac pod optužbom „državni neprijatelj”.Zagreb, 17.V 45.
Draga moja Ana!

Razumijem da ćeš biti u mislima za mene da ne primaš moje vijesti i ako sam više puta pisao pak nisi primila…. Prekojučer sam ti pisao po jednima i drugima koji je putovao u Imotski. Ja sam dobro i mislim pribaviti propustnicu za putovanje u Imotski preko Bugojna u Split ali pošto sam zaposlen u molbi za nastanjivanje Ministarstvo unutarnjih poslova me zadržalo dok se…… ………… jer mi je dosta ciganskog života. Ovo pismo šaljem po gosp. dr. Beziću koji putuje sutra sa mnom i kćerom u Split i Šoltu. Pozdravi mi puno tete Kolombani, tete Paulinu, Kristinu i Idu, obitelj Petričević, Nikole Tomala i ostale naše prijatelje, tebe pozdravlja i voli

Tvoj pape Toni

Izvor: Arhiva i podaci Meri Sučić Batinić

Pismo prof. don Josipa Vergilija Perića iz 1898. godine

pismo-augustinu-2 

Pismo koje je prof. don Josip Vergilije Perić uputio  11. travnja 1898. godine iz Beča u Imotski prijatelju, političkom istomišljeniku, presjedniku Narodne stranke dr Augustinu Bitangi. Prof. don Josip Vergilije Perić hrvatski političar i pisac rođen je u Gornjem Podbablju kraj Imotskoga 16. travnja 1845. godine, a umro je u Zadru 2. siječnja 1919. godine. Studirao je teologiju u Šibeniku i Makarskoj, a 1877. godine diplomirao je klasičnu filologiju i slavistiku u Grazu. Radio je kao profesor u Kotoru i Zadru. Bio je član Narodne stranke i Stranke prava, narodni zastupnik Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru i u Carevinskom vijeću u Beču. Prevodio je s grčkoga i latinskoga (Theokritove Idylle, 1909; Pastirske pjesme, 1913). Perićeva značajnija djela su: Kula od uzdaha: historički događaj iz prve polovice XVII. vieka (1900), Srpsko-hrvatski spor (Der serbo-kroatische Streit, 1903), Pjesme i poslanice (god. 1894–1906) (1906), O sveopćoj pučkoj prosvjeti (1912). Prof. don Josip Vergilije Perić veliki je zaslužni sin Imotske krajine, a po zapisima fra Vjeke Vrčića između mnogih stvarateljskih „građevina“ koje je Perić ostavio u naslijeđe generacijama poslije, među ostalim važna je i vrijedna „veza“ don Josipa Vergilija Perića s fra Lujom Marunom, ocem starohrvatske arheologije.
11.04.98.
Dragi prijatelju,
Primio sam pismo iz Zadra, odnosno na upit zajedničkih pašnjaka na bosansko – hercegovačkom mejašu i spravit mi upit za prvu sjednicu Car. vieća koja će biti na 20tak.
Nego, ako bi me vi ovlastilii, ja bih odustao, a privatno prije propitao se na ministarstvu bosanskom ovdje kod Kalaga, kad bi voljan bio, ovo pitanje ureditt, neg da ja započimljem parlamentarnu akciju. Ako mi obeća, tim ćemo prije kraja doći, ako ne obeća, a ja ću na javnost pitanje iznieti.
On se boji javnosti pak je nade, da će nam na liepe sne povoljiti.
Čim primite ovo pismo, javite mi po žici, na što pristajete.
Vami i cieloj vašoj obitelji želim sretne blagdane!
Zdravo!

Vaš odani J. V. Perić

Izvor: Obiteljska arhiva