Uspomena Prve svete Mise, fra Vjeko Vrčić

Fra Vjeko Vrčić rođen je 28. veljače 1914. godine u Imotskom, od oca Luje (Vjekoslava) i majke Ane r. Jeličić. Kršten je 28. ožujka 1914. a sakrament sv. krizme je primio u ljeto 1922. u rodnoj župi.

Osnovnu je školu pohađao u Imotskom od 1920. do 1925. a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju od 1926. do 1931. U franjevački novicijat stupio je u Zaostrogu 2. rujna 1931. Prve jednostavne zavjete položio je 3. rujna 1932. a svečane u Makarskoj 30. studenog 1935. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Sinju i Makarskoj u razdoblju od 1932. do 1938. Sveti red đakonata primio je u Splitu 18. prosinca 1937. po rukama msgr. Kvirina Klementa Bonefačića, koji ga je zaredio i za svećenika 12. ožujka 1938. godine u Makarskoj.

Spomen na Prvu sv. Misu koju je prikazao  fra Vjeko Vrčić 1938. godine i to 12. 03. u Makarskoj i 13.03. u Imotskom.

Zlatomisnik (12.3.1938.-12.3.1988)Veličanstven nisam hram
i nisam zlatno tele,
ni kićen oltar nisam
gdje hvale bi se svele.
Punih pedeset ljeta
bilo je toga…
svijetlih sunčanih dana
I tuge se dosta svilo.

Ja neću tamjana kad,
izvor mu ljudska usta
sve što izlazi iz njih
obmana to je pusta.

Nek Ti je, Silni hvala
za svijetle i sretne dane
za gromove i tuče
život nek sretan svane!

Fra Vjeko Vrčić (1997) Labuđi pjav

Izvor: Obiteljska arhiva
Fra vjeko

Dani kada je dozvoljeno puškaranje

Jedini dani kada se u Varošu prije 120 godina moglo koristiti vatreno oružje su bili Badnjak, Božić, Stara i Nova Godina kako je navedeno u Redarstvenom Pravilniku Obćine Imotske potpisanom od Načelnika Alfonsa Bitange 01. svibnja 1899. godine.
U svako doba dana i noći zabranjeno je puškaranje po varošu i selima i kresanje umjetnih vatara bez dotične dozvole nadležne Vlasti. Puškaranje, koje izhodi iz općega pučkoga običaja može biti propušteno na 24, 25 i 31 Prosinca i 1 Siječnja svake godine, bez obzira na razlike koledara, u koliko su dotične osobe ovlašćene na posjed i na nošnju oružja na temelju odredaba Carske Povelje 24/10 1882 D. Z. L. Broj 223.

Izvor: Obiteljska arhiva

Govor zastupnika J. V. Perića

Govor zastupnika J. V. Perića pri glavnoj razpravi o proračunu U sjednici dne 19 Lipnja na Carevinskom vieću u Beču (po brzopisnom izvješću) tiskanom u knjižici u Zadru Brzotiskom „Narodnog lista“ 1891. godine. Prof don Josip Vergilije Perić poslao je knjižicu prije 126 godina iz Beča u Imotski prijatelju i istomišljeniku dr Augustinu Bitangi sa napisanom posvetom „U znak štovanja“. Godišnjica je smrti prof. don Josipa Vergilija Perića (Gornje Podbablje kraj Imotskoga, 16. IV. 1845 – Zadar, 2. I. 1919), hrvatskog političara, svećenika, odgojitelja, profesora, pisca, prevoditelja, publicista, člana Hrvatskog starinarskog društva i čuvara narodnih spomenika, borca za nacionalna prava, poslanika u Saboru i Carevinskom vijeću (tijekom 18 godina). Prof. don Josip Vergilije Perić studirao je teologiju u Šibeniku i Makarskoj, a 1877. godine diplomirao je klasičnu filologiju i slavistiku u Grazu. Radio je kao profesor u Kotoru i Zadru. Bio je član Narodne stranke i Stranke prava, narodni zastupnik Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru i u Carevinskom vijeću u Beču. Prevodio je s grčkoga i latinskoga (Theokritove Idylle, 1909; Pastirske pjesme, 1913). Značajnija djela su: Kula od uzdaha: historički događaj iz prve polovice XVII. vieka (1900), Srpsko-hrvatski spor (Der serbo-kroatische Streit, 1903), Pjesme i poslanice (god. 1894–1906) (1906), O sveopćoj pučkoj prosvjeti (1912). Prof. don Josip Vergilije Perić veliki je zaslužni sin Imotske krajine koji je pomogao da se u Imotskom izgradi Duhanska stanica, potaknuo je izgradnju osnovne i građanske škole te sudske zgrade u Imotskom. Pomogao je i zagovarao zidanje škola crkava i župnih kuća po selima Imotske krajine. Borio se za isušenje Imotskog polja i izgradnju ličke željezničke pruge te pruge koja bi povezivala Split-Aržano-Bugojno-Sarajevo. Josip Vergilije Perić pomagao je svojoj rodbini jer je imao čak tri plaće koje je mogao zakonski primati i svakome koliko je mogao. Svoju ušteđevinu velikim dijelom ostavio je imotskom samostanu i sirotištu u Imotskome. Prof. don Josip Vergilije Perić cijelog života posvetio se neumornom radu za svoj narod na širokom području, bio je uporni zastupnik narodnog jedinstva i hrvatske samostalnosti. Za svoj program „Samostalnost Hrvatske, cjelokupnost Hrvatske, ustav Hrvatske” borio se demokratski, parlamentarno, poštujući zajednička prava, ali se nikada nije odricao svojih ideala i prava svog naroda.Umro je 2. siječnja 1919. godine u Zadru u 74. godini života, a pet godina poslije njegove smrti njegova rodbina je prenijela njegove zemne ostatke u obiteljsku grobnicu na Kamenmostu gdje i danas počiva.

Izvor: Obiteljska arhiva

Redarstveni Pravilnik Obćine Imotske iz 1899. godine

redarstveni-pravilnik-poglavlje-2
redarstveni-pravilnik-zadnja-strana
Redarstveni Pravilnik Obćine Imotske odobren od Općinskog Vijeća, potpisan od Načelnika Alfonsa Bitange u ime Općinskog Upraviteljstva 01. svibnja 1899. godine te podtvrgjen 1. Studenoga od Visokoga c.k. Namjesništva u Zadru.
Zanimljivo je da se Modro jezero te 1899. godine još naziva Jezero, a bilo je odlagalište svakog otpada. Daje se dio teksta iz Naslova II. Javno zdravlje, mir i ćudorednost:
“3. Nečist, spirine ili bud koja gnjus iz kuća ne smije se u varošu prolijevati u podzemne kanale, već se moraju u zatvorenim posudama, kako ne će puštati nikakva smrada, nositi i prolijevati u Jezero, da li nikad prije 10 sati noći
30. Zabranjeno je bacati u lokve, potoke, ili ostavljati na otvorenim mjestima živinske lešine, već se one u varošu moraju baciti u Jezero, a po selima moraju se ukopati prilično duboko i dobro zatpati zemljom po vlastniku ili unajmitelju dotične živine.
33. Zabranjeno je bučiti harlekati i štropotati u svako doba osobito u noćno po ulicama, krčmama pivnicama, kafanama i svim ostalim javnim mjestima. Takogjer ni pjevanje ili budkoje sviranje nije u noći dopušteno poslije 11 sati.
Izvor: Obiteljska arhiva

Zadnje pismo koje je Toni Colombani napisao kćeri Ani 1945.

pismo-tonija-colombana-2
Zadnje pismo koje je Toni Colombani napisao kćeri Ani i koje je Ana dobila puno godina kasnije. Antun Toni Colombani (30.04.1884-?.05.1945), sin je Jakova (1834) i unuk Ivana (1793), a Tonijev šukundjed Colomban de Colombani (1690) doselio je iz Pirana kao venecijanski časnik u Imotski gdje se obitelj trajno naselila. Toni je sa Đemom Marče s kojom se vjenčao 23.10.1918. godine imao sina Marija (1920) koji je mlad umro i kći Anu (1921) udanu za Stipu Sučića. Toni Colombani, Načelnik Imotskog izabran 1941. godine odveden je prisilno krajem 1944. godine iz Imotskog u Zagreb. U veljači 1945. godine Toni je bio u zagrebačkoj Gradskoj kavani kada je jedna osoba pokazala prstom u njega govoreći „Ovaj je ustaša“, te je proglašen državnim neprijateljem i bačen u zatvor. Imoćanka gđa Draga Kurir Milun donosila mu je hranu u zatvor međutim jedan dan u svibnju 1945. godine nije ga više zatekla, te je naišla na zid šutnje. Poslije se doznalo da je ubijen od partizana u svibnju 1945. godine u Sisku u logoru Viktorovac pod optužbom „državni neprijatelj”.Zagreb, 17.V 45.
Draga moja Ana!

Razumijem da ćeš biti u mislima za mene da ne primaš moje vijesti i ako sam više puta pisao pak nisi primila…. Prekojučer sam ti pisao po jednima i drugima koji je putovao u Imotski. Ja sam dobro i mislim pribaviti propustnicu za putovanje u Imotski preko Bugojna u Split ali pošto sam zaposlen u molbi za nastanjivanje Ministarstvo unutarnjih poslova me zadržalo dok se…… ………… jer mi je dosta ciganskog života. Ovo pismo šaljem po gosp. dr. Beziću koji putuje sutra sa mnom i kćerom u Split i Šoltu. Pozdravi mi puno tete Kolombani, tete Paulinu, Kristinu i Idu, obitelj Petričević, Nikole Tomala i ostale naše prijatelje, tebe pozdravlja i voli

Tvoj pape Toni

Izvor: Arhiva i podaci Meri Sučić Batinić

Pismo prof. don Josipa Vergilija Perića iz 1898. godine

pismo-augustinu-2 

Pismo koje je prof. don Josip Vergilije Perić uputio prije 118 godina 11. travnja 1898. godine iz Beča u Imotski prijatelju i političkom istomišljeniku dr Augustinu Bitangi. Godišnjica je smrti prof. don Josipa Vergilija Perića hrvatskog političara i pisca koji je rođen u Gornjem Podbablju kraj Imotskoga 16. travnja 1845. godine, a umro je u Zadru 2. siječnja 1919. godine. Prof. don Josip Vergilije Perić studirao je teologiju u Šibeniku i Makarskoj, a 1877. godine diplomirao je klasičnu filologiju i slavistiku u Grazu. Radio je kao profesor u Kotoru i Zadru. Bio je član Narodne stranke i Stranke prava, narodni zastupnik Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru i u Carevinskom vijeću u Beču. Prevodio je s grčkoga i latinskoga (Theokritove Idylle, 1909; Pastirske pjesme, 1913). Perićeva značajnija djela su: Kula od uzdaha: historički događaj iz prve polovice XVII. vieka (1900), Srpsko-hrvatski spor (Der serbo-kroatische Streit, 1903), Pjesme i poslanice (god. 1894–1906) (1906), O sveopćoj pučkoj prosvjeti (1912). Prof. don Josip Vergilije Perić veliki je zaslužni sin Imotske krajine, a po zapisima fra Vjeke Vrčića između mnogih stvarateljskih „građevina“ koje je Perić ostavio u naslijeđe generacijama poslije, među ostalim važna je i vrijedna „veza“ don Josipa Vergilija Perića s fra Lujom Marunom, ocem starohrvatske arheologije.
11.04.98.
Dragi prijatelju,
Primio sam pismo iz Zadra, odnosno na upit zajedničkih pašnjaka na bosansko – hercegovačkom mejašu i spravit mi upit za prvu sjednicu Car. vieća koja će biti na 20tak.
Nego, ako bi me vi ovlastilii, ja bih odustao, a privatno prije propitao se na ministarstvu bosanskom ovdje kod Kalaga, kad bi voljan bio, ovo pitanje ureditt, neg da ja započimljem parlamentarnu akciju. Ako mi obeća, tim ćemo prije kraja doći, ako ne obeća, a ja ću na javnost pitanje iznieti.
On se boji javnosti pak je nade, da će nam na liepe sne povoljiti.
Čim primite ovo pismo, javite mi po žici, na što pristajete.
Vami i cieloj vašoj obitelji želim sretne blagdane!
Zdravo!

Vaš odani J. V. Perić

Izvor: Obiteljska arhiva

Fra Stipan Vrljić (1677. -1742.)

Fra Stipan Vrljić jedan od najzaslužnijih imotskih franjevaca u povijesti imotskog samostana rođen je 1677. godine u Svetigori, a umro je 13. prosinca 1742. godine u Imotskom. Fra Stipan Vrljić koji je filozofsko teološke studije svršio u inozemstvu istakao se kao nastavnik, propovijednik, dušobrižnik, upravnik, osnivač i graditelj dvaju samostana, vođa naroda i ljetopisac. Na povijesnu pozornicu stupa 1715. godine u svojstvu zadnjeg gvardijana na Otoku Prološkog blata. Najpotresniji događaj Vrljićeve starješinske službe, a bez sumnje i cijelog njegovog života je napuštanje starog samostana na Otoku Prološkog blata u početku tursko mletačkog rata 1715.g. Vrljić je nakon vijećanja sa provincijalom i imotskim fratrima odlučio pred Turcima bježati u Omiš. I prve zimske noći krajem siječnja 1715. g. po velikom snijegu- piše ljetopisac, uz pratnju od 50 naoružanih ljudi meštar fra Filip Rupčić i župnik fra Marko Garić prenesoše najprije crkvene stvari. Druge noći uz pratnju šezdeset naoružanih junaka preniješe ostale samostanske stvari. Konačno je 22. 04. 1715. g. i Vrljić zadnji napustio Imotsku krajinu i došao braći u Rogoznicu gdje su se privremeno nastanili u kući Zuane Franceschi (Ivice Perinovića) u Dobrču kraj Piska, a 13. 07. 1716. g. postavi temelje novog imotskog samostana kod Gospe od Skalica u Omišu. Župnik vojničke župe Gospe od Anđela u imotskoj tvrđavi postao je 03. 08. 1717. g. s mjesečnom plaćom od 10 dukata i komadom kruha dnevno, a župnik gradske župe sv. Frane postaje 1728. g. da bi 1740. g kao drugi gvardijan došao na čelo imotskog samostana kojem je utemeljitelj na kojoj dužnosti ga je i snašla smrt 13. prosinca 1742. godine. Pokopan je u ondašnjoj imotskoj staroj crkvi, a danas se ne zna za točnu lokaciju Vrljićevog groba jer ona nije bila ničim označena. Fra Stipan Vrljić je kao osnivač samostana u Omišu učinio djelo osobite povijesne i kulturne važnosti, a to je „Arkivalna knjiga“omiškog samostana, pisano svjedočanstvo o svršetku samostana na Otoku Prološkoga blata koju je Vrljić počeo pisati bosančicom. Na prvom listu „Arkivalne knjige“ (fotografija u objavi) fra Stipan Vrljić piše:
IN DEI NOMINE AMEN 1716. U ovom libru biliže se sve stvari…ovoga manastira i njegovog početka i foundationa, i došastja familje manastira Imockoga iz Prološca s (v). o Franceška, titulara od manastira ovog i gornjega od Otoka u Prološcu. I u ovome libru naći će se, kako i po koji način iz Imote dođe familja imocka koje godine, za koga principa (dužda), za koga ministra (provincijala), za koga gvardijana, i koji su gvardijani bili u ovom manastiru, i što je koji učinio beneficije (dobročinstva) u svom gvardijanstvu.Neka se piše na poštenje Božje, sv. o. Franceška i majke provincije. Non nobis, Domine, non nobis, sed nomini tuo da gloriam ( Ne nama, Gospodine, nego imenu svome daj slavu)

Izvor: Grad na gori 1982, broj 1, dr. fra Karlo Jurišić (Život i rad fra Stipana Vrljića, Imoćanina), preuzet dio teksta

Redarstveni Pravilnik Obćine Imotske 1899. godine.

Neki propisi o prodaji morske i slatkovodne ribe, žaba i raka navedeni u Redarstvenom Pravilniku Obćine Imotske potpisanom od Načelnika Alfonsa Bitange 01. svibnja 1899. godine. U Pravilniku se kao prodajno mjesto navodi čuvena imotska kostela zasađena u doba Turaka. Žablji i riblji pazar odžavao se petkom ujutro, a žabe pohvatane noću oko Vrljike, po barama i krenicama su bile nanizane na rakitne štapice.
Prodaja ribe
Prodaja svakovrsne ribe u Imotskomu, morske, slatkovodne, žaba, raka i.t.d. mora da se obavlja do nove odredbe na javnom pazaru pod Kostelom. Suhi bakalar ovdje se ne broji, a stopljeni za prodaju takogjer ide pod kostelu, kome se barem dvaput na dan mora mijenjati vodu.
Trgovanje ribom je javno te se ju ne smije sakrivati po kućama, konobama i drugim mjestima.
Strogo je zabranjemo prodavati nezdravu ili pokvarenu ribu bilo nepripravljenu, pripravljenu ili posoljenu.
……………………………………………………
Daje se dio zanimljivog teksta o prodaji žaba na Pazaru književnika Dinka Štambaka iz zbirke pripovijetki “Djetinjstvo”, Imotski Pazar srijedom:
…”Posni dan, jedi žabe frigane ili na brujet, pa ono umakati kruh ništa slađe!. Jednog jutra otac porani da kupi koju duzinu žaba. Taman posla. Brzo se vratio “Bilo ih je da ih je bilo milina gledati”, rekao nam je, “ali skupe”! Pokupovali su ih kuhari i kuharice boljih kuća, a što je bolje od žabljeg brudeta i od žablje čorbe!” nastavak priči bio je ovakav: zbog krupnoće žabe su nestale u kuhinjama “boljih kuća”. konac priči.Koji su tog dana mastili brk žabljim krupnim butićima, obolješe na mjehuru te nisu mogli puštati vodu jedan,dva dana, a treći dan otpremiše bolesnike u splitsku bolnicu gdje ih je liječnička znanost vratila zdravlju. zaključak: tog petka pripoljski žabari namargačili građane (stara opreka. selo-grad) podmetnuvši im žabe zapuvače”….

Izvor: Obiteljska arhiva

Imotska glavna ulica 1843. godine, bakrorez

Imotska glavna ulica 1843. godine, litografija Johanna Hogelmullera, austrijskog poručnika koji je službovao u Dalmaciji izmedu 1843-1845. godine. Lijevo je kuća Vrdoljak u kojoj su rođeni Luiđi Jerolim (1800.-1865.) i Ana Vrdoljak Imotskinja (1833.-1869.). U dnu litografije se vidi crkva i zvono na gredama, te čempres koji su posadili fratri 1717. godine kao spomen na istjerivanje Turaka. Pokraj crkve vidi se i kuća Marče tada u vlasništvu Nikole Mendeša.