Osmrtnica dr Augustina Bitange napisana 1912. godine

Obavijest o smrti, osmrtnica dr Augustina Bitange čiji je sprovod bio 06. veljače 1912. godine u Imotskom, a napisana 05. veljače 1912. godine:
Ucviljena srca javljamo svojti, prijateljima i znancima da je noćas u 3 sata, u 71 godini života, potkrijepljen svetotajstvima umirućih preminuo naš mili otac, odnosno brat i tast

Augustin Dr Bitanga
općinski liječnik u miru

Mrtvi ostanci milog nam pokojnika bit će prenešeni sutra u 10 sati pr.p. iz kuće žalosti u župsku crkvu, a odatle na vječno počivalište

Imotski, 5 veljače 1912
Ožalošćeni:

Sin: Pavao, kćeri: Katinka, Antica, Zorka, Milena, Slavka, Sestra: Anđa, zetovi: Dr M. Vuković, Dr A. Mladinov, kap N. Cerezin, Dr L. Ivančević

Moli se, da budu oprošteni od posjeta žalovanja

Likaruša fra Šimuna Gudelja iz 1771. godine

Najstarija i najbogatija imotska likaruša formata 19×14 cm koju je bosančicom na rodnoj ikavici 1771. godine napisao fra Šimun Gudelj. Likarušu koja se čuva u imotskom samostanu posvetio je prijatelju don Grgi Ujeviću, župniku Imotskih Poljica. Fra Šimun Gudelj u svojoj po nekim izvorima najstarijoj hrvatskoj likaruši spominje narodne nazive biljaka koje su se koristile u pučkoj medicini, a sve su rasle na području Imotske krajine. Za neke spominje i lokalitete gdje ih je vidio. Fra Šimun Gudelj rodio se 14. rujna 1724. u Vrdolu gornjem, današnjim Krstaticema, selu u Imotskoj krajini gdje je kod mjesnog župnika stekao pismenost, a u Šibeniku i Padovi završio je filozofiju i teologiju. Nakon završenih studija imenovan je za župnika u Slivnu gdje ostaje od 1750. do 1757., a u Kozici kao župnik ostaje od 1757. do 1760. Na Visovcu je fra Šimun bio odgajateljem novaka, a tu je napisao priručnik za one, koji su se spremali za svečenićki poziv “Examen ordinandorum confessariorumque ex labore patris Simonis Gudegl novitiorum instructoris in caenobio Vissovacensi. MDCCLXII.” Odlučni, okretni i poduzetni fra Šimun Gudelj tri puta bijaše imotskim gvardijanom i to 1765.-1766., 1771.-1775. i 1784.- 1785. Za drugoga gvardijanstva zauzeo se za gradnju novog velikog samostana koji je želio povezati s onim kojeg je podigao fra Stipan Vrljić. Godine 1774. osnovao je samostansku biblioteku te je kupio vrijednih knjiga koje je slao u Veneciju ukoričiti u pergamentu. U Imotskom počinje 1765. u Arhivalnoj knjizi imotskoga samostana i danas sačuvanoj pisati kroniku u kojoj opisuje uglavnom ljude i događaje svoga vremena, druge polovine 18. stoljeća. Istovremeno s kronikom Gudelj piše i svoju ljekarušu koju je završio 1771. godine. Sastavio je 3 mrtvara za župe (Imotski, Proložac i Vinjane), običajnik imotske župe, rodoslov­lje Gudeljeva plemena “Liibar od familije Radić Gudelja, koga napisa otac fra Šimun Radić Gudelj U Imoskomu na prvi rujna 1794.”. Pored genealogije plemena Radić Gudelj, u njoj se nalaze razne priče, molitvice i pjesme. Fra Šimun Gudelj od splitskog geometra Petra Corira naručuje Cattastic, najstariji imotski zemljišnik te preko kojeg znamo kako je u tom razdoblju izgledala imotska tvrđava i čitav varoš Imotski. Fra Šimun Gudelj umro je u Imotskome 7.02. 1804. godine i pokopan je u samostanskoj grobnici u staroj crkvi.

Svilarstvo u Imotskom

U našoj staroj imotskoj kući nalazi se jedan veliki baul, drveni sanduk, prepun raznoraznih dokumenata, nacrta imotskih kuća, izrezaka iz novina, pisama, dopisnica, fotografija poznatih i nepoznatih osoba. Prevrćući to blago i tražeći pjesmu o Bazani naišla sam na jednu dopisnicu iz 1938. godine, gdje meni nepoznata osoba iz Splita moli moju nonu Antonjetu Vučemilović u Imotskome da joj pošalje sjemenje za svilce koje u Splitu nikako ne može nabaviti. Svila je oduvijek bila vrijedan i skup materijal. Prema nekim izvorima svilarstvom su se bavili stari Kinezi prije 5000 godina i držali monopol na proizvodnju svile. Prenošenje jajašaca u druge zemlje bilo je zabranjeno pod prijetnjom smrtne kazne. Ipak se nakon nekog vremena uspjelo prokrijumčariti ovu tehnologiju u Japan, zatim u Carigrad pa u Grčku. Arapi su prenijeli sjeme u Španjolsku, a odatle se uzgoj svilca širi po Europi. U knjizi “Dalmacija i njena narodna umjetnost” autorica Natalija Bruck-Auffenberg, danas nažalost neopravdeno zapostavljena, tvrdi da je u Dalmaciji svilarski obrt postojao već u 9. i 10. stoljeću. Spisateljica ove knjige, kao velika ljubiteljica narodne umjetnosti, putovala je Dalmacijom uzduž i poprijeko obilazeći najzabitnije krajeve Zagore i Primorja sakupljajući podatke o narodnim običajima, odjeći, obući nakitu. Ona navodi da se krajem 19. stoljeća zadarska plemićka obitelj grofova Borelli u svom ljetnikovcu u Filipjakovu intezivno bavi svilarstvom. Antonjeta Pelicarić Vučemilović, rođena Filipjanka, dolaskom u Imotski prenosi svoje znanje o uzgoju svilca onima koje zanima. Međutim kada u Imotski stiže agronom Vučenović, koji nabavlja sve što je potrebno za uzgoj svilene bube te sa Antonjetom Vučemilović po koju dolazi kočijom obilaze, savjetuju i dijele sjemenje po selima Imotske krajine, svilarstvo je procvalo. Od svilenog konca pletu se šalovi, papučice za djecu, tkalo se platno za odijela, haljine, košulje za narodne nošnje…..Kao što vidimo iz ove dopisnice u Splitu se tek počinju baviti proizvodnjom svile pa pomoć traže u Imotskom, gdje je u to vrijeme svilarstvo već dobro razvijeno.

Antonjeta Baškarad Jutronić

Propagandni letak Vinarije

Propagandni letak Vinarije sa početka 1970-ih prikazana je berba grožđa te žestoka pića koja je proizvodila Vinarija.
Letak je zanimljiv i zbog fotografije starog Ante Kutleše koji je najduže u Imotskoj krajini nosio imotsku mušku narodnu nošnju. Ante Kutleša (1896-1982), nakon smrti pokopan je u repliku svoje nošnje, a original se čuva u Gradskom muzeju u Imotskom.

Izvor: Obiteljska arhiva

 

Pravilnik družtva Narodne čitaonice imotske u Imotskom

pravilnik narodne čitaonice 1 narodna čitaonica 2Narodna čitaonica Imotska u Imotskom osnovana je 02. rujna 1868. godine. Utemeljenje Čitaonice  osnovanu od skupine hrvatskih rodoljuba okupljenih u Narodnoj stranci bio je događaj koji je obilježio modernu povijest Imotskog. Prvi predsjednik Narodne čitaonice imotske bio je dr. Augustin Bitanga, predsjednik Narodne stranke u Imotskom. Narodnu čitaonicu svečano je otvorio 08. veljače 1870. godine don Mihovil Pavlinović, što je bio veliki kulturni i politički događaj hrvatski političar i književnik, vođa Narodne stranke svojim prvim znamenitim govorom: „Besjeda na slavi Imotske čitaonice“.
Pravilnik družtva Narodne čitaonice imotske u Imotskom sastavljen je povodom ustanovljenja toga društva 1868. godine. Pravilnik je tiskom objavljen 1868. godine u tiskari Narodnog lista u Zadru, a jedan uščuvan primjerak Pravilnika družtva Narodne čitaonice imotske u Imotskom u posjedu je obitelji Radovinović (Bitanga). Arhaičan jezik teksta Pravilnika na 15 stranica pravi je iskaz hrvatske jezične prošlosti, a sastavljen je temeljem solidnoga poznavanja pravne terminologije. Pravilnik je razvrstan u poglavlja posvećena jednom aspektu ustroja ili djelovanja društva.
U nastavku se daje dio teksta Poglavja I. Pravilnika družtva Narodne čitaonice imotske u Imotskom:

Poglavje I.
Ustrojenje društva.
1. Narodna Čitaonica jest jedno družtvo posebnih ljudi, ustrojeno putem dobrovoljnoga udruženja, i razlikuje u sebi tri reda čanova, to jest:
Ustanovitelje.Uživatelje i Začastne.
a) Članovi ustanovitelji jesu oni, koji upisajuć se prilažu u družtvenu glavnicu fiorina 20 gotovih novaca, za nabavljanje pokućstva i naprave u Čitaonici: i podvežuju se suviše davati na mjesec po fiorin 1 za izdržavanje namještaja Čitaonice.
b) Članovi uživatelji jesu oni, koji podvežuju se davati na mjesec po fiorin za izdržavanje namještaja.
c) Članovi začastni napokon jesu oni, koje družtvo imenuje svojim članovim, radi njihovih dostojanstva naprama narodu, i to svedjer bez dužnosti ikakvih prinesaka.
2.Ustanovitelji i uživatelji upisuju se na godinu dana. Da bi koj ustanovitelj ili uživatelj hotio izključiti se iz družtva, ima dva mjeseca prije izmaka godine za to obratiti se pismeno. na…

U spomen ljubavi, 4. svibnja 1906. godine

U spomen ljubavi, Toni Colombani zapisao u  spomenar Zorki Bitanga (1885.-1958.)  u Imotskom prije 112 godina, 4. svibnja 1906. godine

Mi e tanto il cuore soffocato,
Che il sospiro assai spiacente,
Staccassi da lui turbato,
Ed esce fuori dolenterrante,

Or vanne dall innamorato,
Angelo che tanto e possente,
Sovra l cuor mio sciangurato,
Vanne e dille quanto ei sente.

Vanne inanzi quell aspetto,
Dolce che tanto io ammizo,
E cadi sul candido suo petto.

Vanne e cadi, perche ella non have
Pieta ver me, o mi sospiro,
Sul suo sen, che senta quanto sei grave.

TC

Imotski 4. Maja 1906.

 

Izvor: Obiteljska arhiva

Brzojavka poslana iz Imotskog 27.06.1879. godine

Brzojavka, brzojav koji je dr Augustin Bitanga poslao iz Ureda brzojavke u Imotskom 27.06.1879. godine zaručnici Marietti Lusnik u Split u kojem se navodi: “Parto domani probabilmente arrivo Spalato stesso giorno. Telegrafero da Sign. Saluto Agostino”-“Vjerojatno idem sutra. Dolazim u Split istog dana. Poslat ću brzojav od gosp. Pozdrav”
U Imotskom je pokretanjem organiziranog poštanskog prometa osnovan poštanski ured 1834. godine, telegraf je uspostavljen 1868. godine, a telefon tek 1915. godine. U Izvještaju o državnim namještenicama iz 1871. godine navodi se da je u Imotskom poštar Josip Colombani, a telegraf vodi Ivan Walthauser. Imotski je 1881. godine spojen preko Škobaljuše (Zagvozda) s Napoleonovim putem, a preko njega sa Makarskom i Vrgorcem. Ova se veza još bolje upotpunjuje izgradnjom puta Šestanovac-Cista (1901) koji veže Napoleonov put s Rimskom cestom preko Prpuše. Poštanska veza održavana je poštanskim kočijama-diližansama do uvođenja poštanskog automobila 1913. godine. Kočije su uz poštu mogle prevesti i manji broj putnika kojima je to bilo gorko iskustvo jer su tadašnje konjske zaprege često završavale u jarku ili se prevrtale.

Izvor: Obiteljska arhiva

Molba Uzoritoj Gospodični Marieti Lusnik 1879. godine

Molba koju je Uzoritoj Gospodični Marieti Lusnik (poslije supruzi dr Augustina Bitange) na Dobri (predio Splita) 16. travnja 1879. godine uputio predsjednik splitskog Ureda Javne dobrotvornosti za pomoć pri školovanju jednom dječaku.

Uzorita Gospodično!
Usudjujem se najsmjernije zamoliti Vas da kada budete dokona milostivo blagoizvolite prijaviti se ovom Uredu Jav. Dobrotvornosti pakle inače nije mi nužno obaviestiti Vas, kako bi se moglo, ne očekivajući uspjeh prošnje, već sada upraviti dječkom Cvitkovićem dobrostivo i zamjerito po vami zagovorenim. Oprostite na ovolikoj drzovitosti, i predubokim poštovanjem i naklonom izrazujem se

Prepokorni i presmjerni sluga

St, 16.4.79.

Izvor: Obiteljska arhiva

Najstariji Cattastic d Imoschi iz 1774. godine

Pietro Corir, javni vještak iz Splita završio je na današnji dan, 28. studenog 1774. godine izradu najstarijeg imotskog Cattastica, Zemljišnika koji je dao izraditi fra Šimun Gudelj, gvardijan imotskog samostana u razdobljima 1765.-1766., 1771-1775., 1784.-1785.. Na 34 stranice tvrdog papira na dragocjenom dokumentu koji se čuva u imotskom samostanu nacrtano je 17 slika na naličju sa toliko tumačenja na poleđini. Na prvoj stranici Cattastica naslikan je Borgo d Imoschi-Varuš-Grad Imotski, na vrhu je slika Topane, ispod su ucrtane tada postojeće varuške kuće te samostan, crkva i groblje. Iznad Imotskog je sveti Frane koji izranja iz oblaka, a čiji lik je do poloviine 19. stoljeća bio grb općine Imotski. Pietro Corir, Petar Kurir rođen 1717. godine u Splitu obavljao je mjerenja na području Imotske krajine u razdoblju od 1754. do 1779. godine.

Katastarski plan Imotskog (Imoschi)

Katastarski plan Imotskog (Imoschi) izrađen 1835. godine, mjernik Anton Višić iz Hrvatske. Katastarske mape i knjige su zapisi pisani i oslikani o našim gradovima i manjim ili većim naseljima kako na kopnu tako i na otocima.
„Svaki grad je jedan rukopis,
jedan lik u igri našeg opstanka,
jednokratan i neponovljiv kao svaka osobitost.
U svakom gradu prepoznaju se njegovi građani
I svijet kojem pripadaju.“

Vlado Gotovac

Antonjeta Baškarad Jutronić