Vilinsko počivalo 1943. godine

Modro jezero, srušeno Vilinsko počivalo snimljeno 1943. godine nakon razornog potresa 1942. godine. Prije  75 godina, usred Drugog svjetskog rata u rano ujutro, 29. prosinca 1942. godine u 4 sata i 42 minute jedan od 6 najrazornijih potresa u povijesti na području Hrvatske pogodio je Imotsku krajinu izazavši velike ljudske žrtve i materijalnu štetu. Jačina potresa iznosila je 6,2 po Richteru odnosno 9 stupnjeva po Mercalliju, a epicentar potresa zabilježen je na granici između Hrvatske i Bosne i Hercegovine na dubini od 8 kilometara.Tlo se u Imotskoj krajini još danima nije smirilo, a nakon velikog potresa zabilježeno je više desetaka manjih potresa, a prva dva dana potres se mogao osjetiti svakih 15 minuta. Iz Crvenog jezera nekoliko dana nakon potresa uslijed srušenih blokova kamenja izvijala se silna prašina. U Modrom jezeru potresom su proširene podzemne odvodne pukotine, a snažno podrhtavanje srušilo je vidilicu i u jezero nabacalo gomilu velikih kamenih blokova. Nakon potresa 1942. godine jezero je prvi put presušilo 1943. godine po kazivanju Svete Dunda: “…Onda je treći dan po Božiću 1942. godine bio vrlo jaki potres u Imotskom. Drmalo je desetak dana i po nekoliko puta. Onda je 1943. godine jezero po prvi put presušilo, tako da je godinama dostizalo visinu do takozvanog Velikog puta osamdesetak, devedeset metara i tu bi stao vodostaj…“Po kazivanju starijih generacija, Imoćani kao i mnogi nepoznati stradalnici kojima su kuće bile ili srušene ili znatnije oštećene sklonište su potražili u konobama kuća dr Ike Jerkovića i dr Pave Radovinovića u kojima su danima spavali na madracima ili slamaricama koje su sami donijeli, a u navedenim kućama su se i hranili. “Hrvatski narod“ desetak dana nakon potresa objavio je potresnu priču događaja koji su se odvijali na području Imotske krajine tog kobnog 29. prosinca 1942. godine. U tom se tekstu navodi kako je tog dana bilo izrazito tmurno i padala je kiša.“Prođoše skromni Božićni blagdani i narod se spremao u radu i brizi na svršetak stare godine. Dne 28. prosinca legosmo kao obično, a 29. u 4:45 sati nadođe jedan strašan udarac potresa”, navodi se u tekstu izjava jednog od Imoćana koji je u ono vrijeme živio u staroj kući od kamenih zidova sagrađenima na čvrstoj vapnenačkoj stijeni. Probudio ga je snažan tresak, a onda se namještaj počeo tresti, predmeti su padali, a žbuka na zidovima počela se rušiti. Jedno od najpogođenijih područja bilo je Imotsko polje i pripoljska sela u kojima su kuće građene na mekom tlu gotovo u potpunosti nestale. Najteže su stradala sela na jugozapadnom rub polja: Šumet, Podbablje, Proložac, Glavina, Vinjani te područje Ljubuškog i sela Gorice, Sovići i Grude. Najteže posljedice potresa osjetile su se u poljskim i pripoljskim selima: Zmijavcima, Kamenmostu, Donjem Prološcu i Lugu u kojima kuće nisu imale čvrste temelje. U Kamenmostu srušena je baš svaka kuća, a ljudi koji su usred zime ostali bez krova nad glavom, morali su se skloniti u improvizirane nastambe ili zemunice. Na Perinuši je potres razorio dograđeno produženje kuće, srušene su kule te krovište starih mlinica koje je bilo pokriveno kamenim pločama.

Izvor: Obiteljska arhiva

Sustipan

Još od najranijih vremena naše civilizacije ljudi su svoje pokojnike pokapali nastojeći sačuvati njihove zemne ostatke i odati im dužno poštovanje. Svjedoče o tome ilirske gomile, starorimski sarkofazi, stečci..… Pa i danas najviše saznanja o prošlosti naših područja crpimo baš iz arheoloških nalaza grobnih i nadgrobnih ostataka i spomenika.
Velikim zločinom, svetogrđem, smatra se upravo oskvrnuće nekog groblja, uznemiravanje pokojnika. Značajni splitski i hrvatski pjesnik Tonči Petrasov Marović u svojoj Sonati za staro groblje na Sustjepanu kaže:“Nitko ne bi smio iskapati mrtve. Nitko i ni za što.“ A mi smo svjedoci da je u naše vrijeme baš to napravljeno – uništeno je staro splitsko groblje!
„Na današnji dan groblje je puno bijelih krizantema. Za trenutak i mrtvi i živi skupa na istome mjestu, a jedni druge ne mogu dostići. Strašna nemoć, nevjerojatan raskorak. Svi smo nemoćni pred smrću. I znanost. O smrti se najviše šuti. Konačno, sve se svodi na pitanje : je li smrt kraj ili nije? Je li smisao ili besmisao života, Bog ili beskrajna praznina?“

Antonjeta Baškarad Jutronić

Kuća Dr. Josipa Mladinova 1930. godine

Svjetski dan zdravlja obilježava se 7. travnja svake godine pod pokroviteljstvom Svjetske zdravstvene organizacije, a počeo se slaviti od 1950. godine. Na fotografiji je kuća Dr Mladinova 1930. godine, fotograf Rajmondo Đamonja.
Početak zdravstvene djelatnosti organiziran je u Imotskom upravo zahvaljujući Šoltaninu dr. Josipu Mladinovu (1868.-1916.) hrvatskom rodoljubu jer je svoje dvije kuće ostavio gradu u koji je došao spletom životnih okolnosti. U kući sagrađenoj u historicističkom stilu bila je pomoćna bolnica koja je raspolagala s više kreveta, a poslije dugi niz godina rodilište. U drugoj kući bila je zdravstvena stanica gdje je jedna iskusna medicinska sestra obnašala besplatno određene medicinske usluge. Prvi liječnici u Imotskom bili su Talijani dr. Giussepe Wanmuler i dr. Antonio Mazzi koji je završio medicinu u Padovi i poslije bio kotarski liječnik
Prvi imotski sin koji je završio studij medicine u Padovi je dr Augustin Bitanga (1841.-1912.) koji je kao općinski liječnik u Imotskom radio cijeli radni vijek. Po Izvještaju o državnim službenicima iz Priručnika za Kraljevinu Dalmaciju za 1871. godinu zdravstveno osoblje u Imotskom čine: Dr Ante Mazzi, kotarski liječnik i dr. Augustin Bitanga, općinski liječnik i privatni liječnik-okulist.
Dr Lujo Domljan (1896.-1982.) u prizemlju obiteljske kuće u Imotskom početkom 1930-ih imao je ordinaciju sa prvim rentgenom koji je pokretala struja iz generatora.
…Imotski je imao liječnike za čitavu Imotsku krajinu. Bila su redovito dva kotarski i općinski. Venecija nam je dala Talijane dr. Giussepe-a Wanmulera i dr. Antonia Mazzia. Pamtimo dr. Augustina Bitangu koji je čitav život bio liječnik u Imotskom. Dr. Mile Vuković ostavio je uspomenu “oca sirotinje”. Ništa nije stekao, pomagao je narodu gdje god je mogao. Dr. Josip Mladinov dolazi sa Šolte, napravio je krasni dvorac koji i danas resi Imotski, a umro je mlad 1916. godine. Dugo se zadržao u Imotskom dr. Ilija Abjanić poznat po posebnom načinu rada i postupanja. Dr. Ivo Kandijaš sa Zlarina bio je dugogodišnji imotski liječnik. Iz kasnijih vremena pamtimo dr Mirka Tonkovića i dr Luju Domljana. Kuće ovih liječnika i danas postoje u Imotskom…

Osvrt fra Vjeke Vrčića uz izložbu Pogled u u građanski život Imotskog 1995. godine u Zagrebu

Pogled spolja na Varoš Imotski 1908. godine

Pogled spolja na Varoš Imotski 1908. godine, Vlastnik M. Dunda.
Nakon završetka mletačko-turskog rata 1717. godine Mlečani su u Glavini sagradili veliku kasarnu i konjušnicu-Kvartir (tal. quartiere-logor, vojarna). Nakon pada Mletačke Republike krajem 1824. godine preostali gradevinski materijal i srušeni krov Kvartira prodani su na dražbi. Ostaci zidova nekadašnjeg Kvartira vide se u jednoj kući kao i čatrnja u dvorištu. Cijeli predio u Glavini i danas se naziva Kvartir.
Razglednica je upućena iz Imotskog 17. travnja 1908. godine gospogjici Zorki Pelicarić u Filipjakov.

Tekst Maja Delić Peršen-Suzana Budimir (2007) Imotski u razglednici

Izvor: Arhiva Antonjete Baškarad Jutronić