Misal fra Stipana Vrljića

Fra Stipan Vrljić jedan od najzaslužnijih imotskih franjevaca rođen je 1677. godine u Svetigori, a umro je 13. prosinca 1742. godine u Imotskom. Fra Stipan Vrljić koji je filozofsko teološke studije svršio u inozemstvu istakao se kao nastavnik, propovijednik, dušobrižnik, upravnik, osnivač i graditelj dvaju samostana, vođa naroda te ljetopisac. Na povijesnu pozornicu stupa 1715. godine kao zadnji gvardijan na Otoku Prološkog blata. Najpotresniji događaj Vrljićeve starješinske službe, a bez sumnje i cijelog njegovog života je napuštanje starog samostana na Otoku Prološkog blata u početku tursko mletačkog rata 1715. godine……Vrljić je nakon vijećanja sa provincijalom i imotskim fratrima odlučio pred Turcima bježati u Omiš. I prve zimske noći krajem siječnja 1715. g. po velikom snijegu-piše ljetopisac, uz pratnju od 50 naoružanih ljudi meštar fra Filip Rupčić i župnik fra Marko Garić prenesoše najprije crkvene stvari. Druge noći uz pratnju šezdeset naoružanih junaka preniješe ostale samostanske stvari. Konačno je 22. 04. 1715. g. i Vrljić zadnji napustio Imotsku krajinu i došao braći u Rogoznicu gdje su se privremeno nastanili u kući Zuane de Franceschi (Ivice Perinovića) u Dobrču (danas Pisak), a 13. 07. 1716. g. postavi temelje novog imotskog samostana kod Gospe od Skalica u Omišu. Župnik vojničke župe Gospe od Anđela u imotskoj tvrđavi postao je 03. 08. 1717. g. s mjesečnom plaćom od 10 dukata i komadom kruha dnevno, a župnik gradske župe sv. Frane postaje 1728. g. da bi 1740. g. kao gvardijan došao na čelo imotskog samostana kojem je utemeljitelj. Na dužnosti gvardijana imotskog samostana umro je 13. prosinca 1742. godine. Pokopan je u ondašnjoj imotskoj staroj crkvi, a danas se ne zna za točnu lokaciju Vrljićevog groba jer ničim nije bio označen. Fra Stipan Vrljić je kao osnivač samostana u Omišu učinio djelo osobite povijesne i kulturne važnosti, a to je „Arkivalna knjiga” omiškog samostana, pisano svjedočanstvo o svršetku samostana na Otoku Prološkoga blata koju je Vrljić počeo pisati bosančicom…..

Izvor: dr. fra Karlo Jurišić “Život i rad fra Stipana Vrljića, Imoćanina”, preuzet dio teksta
Na fotografiji je Vrljićev misal okovan u srebro koji se čuva u omiškom samostanu

Kuća Jerković 1930. godine

Kamena kuća Jerković na središnjem dijelu imotske Pjace u prizemlju koje je smještena trgovina tehničkom robom Philips radio, vlasnika Miljenka Kvesića pripadnika bogate trgovačke obitelji sredinom 1930 ih. Lijepa kuća Jerković u kojoj je živio odvjetnik dr Ante Jerković (1914.-2001.) sa suprugom Katicom i kćeri Darkom izgrađena je na mjestu stare kuće Budalića koji se doselio iz Krstatica i u prizemlju neko vrijeme imao kavanu. Nakon zatvaranja trgovine Philips, vlasnika Kvesića u prizemlju je godinama bio smješten odvjetnički ured dr Ante Jerkovića. Uz kuću Jerković vidi se dio stare kuće Ferde Tadića sa teracom na kojoj je reklama za cipele Bata koje su se mogle kupiti u trgovini smještene u kući Tadić na početku Pjace. Kuću Tadić obnovili su novi vlasnici obitelji Ćelan Gaganić i Divić.

Fotografija koju je snimio Rus Mihail Aleksandrov u vlasništvu Denisa Kujundžića

Seosko vjenčanje u Glavini Donjoj oko 1930. godine

Seosko vjenčanje u Glavini Donjoj oko 1930. godine, fotograf Mihail Aleksandrov.
Momak oće da se ženi, a cura udaje. To se dvoje udariti more. Momku je mira, od dvadesete dvajest i pete. Curi od šesneste do dvadesete….. Momak , dok prosi krijomoice divojku, rađa bi da niko ne zna; nu, dođe vrime da i sam mora stvar očitovati. U nedavno vrime činila se napose i prošnja i ugovor i prstenovanje, prvo navišćenja. Danas se od toga zadržalo samo malo. Prošnja javna i ugovor sjedinili se s rakijom i jabukom. O prstenovanju niko i ne govori. Misto zlata i srebra momak dade divojci koju stoju, u papirnatom novcu……Cura isprošena, odmicanja nema. Kuj gožđe dok je vruće. Niki vele: drž vino na toku a curu na skoku!. A prva je dužnost virnika, ići župniku i upisati napovidi…..U drugim selim i župam krajine vinčanja čine obično o sv. Kati mučenici, 25. XI; dočim u Runovićim redovito prid Poklade… Diver pođe s kolim divojačkoj kući, pokupi njezinu robu i ruvo i skrinje uz otkup, i goni svojoj kući… U brckim selima ima diver što da goni. Osim dviju škrinja, puni robe, tu su dva vunena štramca, dva uzglavača, lancuni, četri pokrivača, postelja, stolice, kom, armerun. To je sve dala galantarija, nije krajina. U pripoljskim selima nema toga ni polovica. I šta ima, sve je prosto i seljačko…. Barjaktar uzme barjak, prvinac ispali pušku, stari svat naredi polazak…..Ištom nakon vjenčanja, obuzme svakoga pravo veselje. Svati čestitaju mladoj i mladoženji, puške sivaju, privezani konji trzaju se i poskaču….Mlada na polasku iz rođene kuće, najprvo pita prošćenje u oca i majke, zatim se izljubi svojom rodbinom i svojtom, poljubi i kućni prag. Mlada suze lije roditelji je kroz suze blagosivlju…….Mlada na konju, svati se upute…….

Fra Silvestar Kutleša (1993.) Život i običaji u Imockoj krajini

Fotografija u vlasništvu Denisa Kujundžića

Pazar 1915. godine

Imotski, razglednica Pazara 1915. godine sa kulom Sulejman bega Ćosića i stoljetnim stablom kostele koju su posadili Ćosići koji su se po predaji povukli u Vrdol. Kostela se vidila i na fotografiji Catastica kojeg je izradio Pietro Corir 1774. godine. Uz nezapamćenu studen zime 1921. godine kada je Imotski bio petnaest dana zaleđen i odsječen od svijeta kostela se raspukla te je ju je dao posjeći načelnik Jure Jerković. Želio se osvetiti predhodnom načelniku Ivanu Zani Vučemiloviću, koji je dao posjeći Jerkovića kostelu kod stare pošte. Kula koja je pripadala Sulejman begu Ćosiću pripala je Vučemilovićima doseljenim iz Duvna. Oko 1800. godine kula je postala vlasništvo Marka Vučemilovića (1776.-1855.) te se smatra matičnom kućom Vučemilovića. Prema fra Vjeki Vrčiću Marko je bio najkulturniji Imoćanin početka 19. stoljeća. Kao arheolog amater sakupljao je prapovijesne i antičke artefakte kojih je Imotska krajina bila puna pa je tijekom vremena u njegovoj kući nastao pravi privatni muzej starina. Dva rimska nadgrobna spomenika bila su uzidana u hodniku kuće, a danas se nalaze u imotskom crkvenom muzeju kao i komad platna pronađen u jednom rimskom grobu. Uz arheološke nalaze u kući je postojala i bogata knjižnica koju su nasljednici donirali u jedan splitski muzej. Marko Vučemilović bavio se i numizmatikom te je sakupio veliku zbirku, a nju su nastavili nadopunjavati i njegovi nasljednici. Ova zbirka, koja sadrži 1342 komada, danas se nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Navodi se kako je Zemaljski muzej sa Vučemilovića zbirkom dobio i dva vrlo vrijedna srebrna novčića Athalaricha, ostrogotskog kralja iz 6. stoljeća koji po svoj prilici potječu iz Dalmacije. Marko Vučemilović oženjen za Mariju Colombani imao je pet sinova Juru Zorzija (1811.), Franu (1812.), Filipa (1815.), Blaža (1820.), Antu (1825.) te kćer Noru (1823.), a svima je nastojao osigurati kvalitetno školovanje. Najstariji sin Jure Zorzi Vučemilović (1811.-1878.) u Padovi je izučio za apotekara pa je u obiteljskoj kući na Pazaru otvorio prvu apoteku u Imotskome. Dio inventara prve imotske apoteke još uvijek se može naći po kućama nasljednika, dok je apotekarska vaga u imotskom crkvenom muzeju.

Razglednica u vlasništvu Antonjete Baškarad Jutronić koja je dala podatke o obitelji Marka Vučemilovića

 

Kišobran

Priča posvećena Branku Ivkošiću iz Zmijavaca

KIŠOBRAN

Škola je bila udaljena od sela cijelih petnaest kilometara, a po zagorskim poljima kiše su danima stvarale mrtve, zloslutne lokve. Trupina je danomice gazio poljima. Ogrnuvši se teškom suknenom kabanicom, koja je nakon prijeđenog puta postajala dvaput težom, ulazio je mokar do kože u toplu sobicu školskog podvornika i tek tu dolazio k sebi. „Zdravo, Trupina! -rekao bi podvornik, „Opet si mokar ko čepina.“ Nije ga vrijeđao nadimak „Trupina“ što mu ga drugovi dadoše kad bi ugledali kako umoran i mokar od kiše, naslanja glavu na klupu i blaženo spava. Što je njemu do nadimka i zadirkivanja! Drijemajući katkad tako u klupi usnuo bi uvijek isti san u kojem je glavno mjesto pripadalo velikom crnom kišobranu. Dok su druga djeca u svojim snovima viđala lopte i šarene slike, brodove sa zlatnim jedrima i petice koje se same pišu, Trupina je sanjao najobičniji kišobran. Zavidio je gradskoj djeci što su se tih dana zaštićivala od kiše kišobranima različitih boja, a odmah zatim sjetio bi se oca kako svake godine ujesen kad bi se povelo pitanje kupnje kišobrana, odgovara: dogodine. To dogodine trajalo bi još tko zna koliko da se Trupina jednoga dana nije jako prehladio. Bolovao je danima dok su kiše uporno tukle o prozore prizemnice, a onda jednoga dana morade poći u školu. Tog jutra bilo je vedro kao da je sunce htjelo pozdraviti njegovo ozdravljenje, a prva stvar koju je odjednom ugledao bio je veliki crni kišobran. Visio je na zidu kao nešto daleko i nedodirljivo i Trupina prvi put zažali što je sunce probilo oblake i poželi onaj težak beskrajni pljusak. Zatim je danima virio kroz prozor nadajući se da će ugledati kišu, a ugledao bi sunce. Nijedan dječak nije toliko mrzio sunce kao Trupina tih dana. Prošla su duga tri mjeseca uzaludnog čekanja da kiša opet prekrije ceste i drumove. Crni kišobran mirno je krasio bijeli kuhinjski zid, ali je Trupina mislio da ne pripada stvarnosti. Prelazeći jutrom prag svoje kuće, pogledao bi ga, a u duši mu se činilo da na zidu visi zapravo samo njegov san.

Gordana Radić

Na fotografiji stalak za kišobrane star više od 100 godina iz kuće Radovinović Jagul

 

Pjaca krajem 19. stoljeća,

Imotska Pjaca snimljena krajem 19. stoljeća, razglednica izdana 1905. godine. Prva lijevo je kuća Vuković koju je 1870. godine sagradio Luka Vuković (1823.-1889.), Načelnik Imotskoga od 1875. do 1881. godine i od 1887.do 1889. godine te zastupnik Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru. U kući je 1871. godine rođen dr Mile Vuković, veliki sin Imotske krajine. Dalje je kuća u kojoj je bila Gradska kavana, a na gornjem katu kuće Hrvatska čitaonica otvorena 1868. godine. Po Katastru iz 1725. godine kuća je pripadala Stipanu Crnici, prvom vojnom zapovijedniku Imotske krajine, a poslije obiteljima Ciciliani, Sučić, Marče i Bitto. Kavana je sagrađena 1874. godine i prvi vlasnik je bio Talijan, a 1930. godine Bartol Ciciliani, Slava Sučić, Marko Marče i pl.dr. Guilijus Bitto (Austrijanac, sreski načelnik Gradačca doselio u Imotski i oženio Virginiju Marče, tetku veterinara Mate Marče) kupili su kavanu od Talijana. Kako navodi Ante Ujević u Knjizi “Imotska krajina” (1954.) godine hrvatska kavana 1894. godine prelazi u prostorije bivšeg Casina zaslugom trgovca Marka Dunde i ostalih imotskih rodoljuba. Arhitekt Ljubo Ciciliani projektirao je 1932. godine uz kavanu i gornji kat u Narodnu knjižnicu po ugledu na sve austrougarske kavane diljem naših krajeva. Nakon prvog vlasnika Talijana kavanu je vodio Šimun Rako Jurkan koji je poginuo u I. svjetskom ratu pa je njegova supruga Manda nastavila obiteljski posao. Boško Ćosić preuzima kavanu 1953. godine i vodi je do smrti 1965. godine, a supruga Anka nastavlja posao još dvije godine. Nakon smrti zadnjeg voditelja Ante Đuke Krisa kavana je zatvorila svoja vrata. Do nje je kuća obitelji Vrčić i Oznić koja je po Katastru iz 1725. godine pripadala Vukosavu Katani doseljeniku iz Mostarskog Blata, a prethodno venecijanskoj obitelji Pelizer čiji je grb na kući. U sredini fotografije vidi se nekadašnja kuća obitelji Vučemilović koja je ženidbom prešla u vlasništvo obitelji Benzon. Krajem 19. stoljeća kuća Benzon je uređena secesijskim pročeljem kojeg još nema na fotografiji. Desno do kuće Benzon je kuća obitelji Tripalo koju je kupio od trgovca Bulića doseljenik iz Sinja Andrija Tripalo. Do nje je kuća obitelji Ivanišević-Đomba te u sklopu turske kule visoka kamena kuća koja je dugo bila vlasništvo obitelji Ligutić koji su u 19. stoljeću doselili iz Splita. Trgovac Stipe Ligutić doseljenik iz Splita u Imotski, oženio je Mariju Gotovac. Imali su četiri sina i šest kćeriiju te su proširili staru kuću koja je bila turska kula na južnoj strani. Stara ljekarna sa početka 20-oga stoljeća bila je smještena u Ligutića kući , a u to doba preuzeo je Paškval Ferrari.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća Lela Pavić je imala slastičarnicu u toj kući, odmah preko puta Gradske Kavane sa nezaboravnim krempitama i bobićima.

Razglednica u arhivi Franjevačkog samostana

Stari grobovi u apsidi crkvice Gospe od Ružarija na Opačcu

Stari grobovi u apsidi crkvice Gospe od Ružarija na Opačcu 2001. godine. Uz crkvicu se formiralo groblje te su se obavljali ukopi u kontinuitetu od 15.-16. st. pa do početka 20.st. ali sve rjeđe jer su se već ranije formirala i druga groblja. Posljednji koji je ukopan blizu crkvice na Opačcu bio je neki Zdilar početkom 20. st. Daje se dio teksta Snježane Tonković o arheološkim istraživanjima u crkvi na Opačcu započetim 2000. godine koja je i vodila istraživanja u dijelu u kojem se opisuje staro groblje uz crkvicu na Opačcu. “…Prostor Opačca više je nego zanimljiv i značajan jer predstavlja jezgru imotske povijesti, znanja i pismenosti u srednjem vijeku koju su širili redovnici s ovog prostora po cijeloj Imotskoj krajini, Bosni i Hercegovini i Primorju… Prije obnove Gospine kapele trebalo je obaviti arheološka istraživanja u samoj crkvi i i neposredno oko nje. U tu svrhu morao se odstraniti pločnik s poda obložen pločama od muljike, koje su i tako bile uništene. Istraženi su svi grobovi unutar kapele kao i oni s južne strane koji su bili brojni. Gustoća grobova na zapadnoj strani pred ulazom bila je osobito velika, tamo se ukapalo u slojevima i s više ukopa u jednom grobnom mjestu. Radilo se uglavnom o novovjekim grobovima, (od 16 .-19 st.), a zbog skučenog prostora često izmiješani u slojevima, uglavnom sa skromnim grobnim nalazima. Nakon istraženih grobova može se zaključiti kako se ovdje groblje formiralo koncem 15. i 16 st. te se u kontinuitetu nastavilo s daljnjim ukopima, osobito kada su franjevci napustili ovaj prostor i preselili u Prološko blato. s tim da su se ukopi zbog skučenog prostora počeli obavljali unutar napuštene franjevačke crkve i neposredno uz nju. Kad je sagrađena Gospina kapela grobovi su ostali ispod nje. Ukopa je bilo i ranije od 15 st. i to dalje od kapele. Tako je pri istraživanjima nađen jedan starohrvatski grob sjeverno od utvrde s keramičkom posudom u njemu koja se može datirati u 9/10 st….”

Fotografija u arhivi Snježane Tonković

Antun Tonći Mostarčić (1903.-1944.)

mostarčić_ntonči mostarčić_n

Dana, 24. listopada 2019. godine navršilo se 75 godina od pokolja na otočiću Daksi. Nakon ulaska partizanskih postrojba u Dubrovnik, partizani su u listopadu 1944. na otočiću Daksi likvidirali  53-icu uglednih dubrovačkih građana, intelektualaca i svećenika bez ikakvog suđenja. Među njima je bio Imoćanin akademski slikar Antun Tonći Mostarčić, sin Ivana i Mande Borić, rođen 2. lipnja 1903. godine u Imotskom. Tonći Mostarčić živio je u Dubrovniku i radio kao profesor slikarstva u Gimnaziji. Kako je bio i vrstan glazbenik na violini Mostarčić je tijekom studija na Akademiji tako zarađivao za život, a pisao je i dnevnik pa je na jednom mjestu napisao:”…Jučer sam za ručak imao samo komad kruha. Danas ću imati isto. Međutim moja želja da ustrajem i završim školovanje, jača je od svih nedaća koje me prate iz dana u dan…”Po završetku školovanja dolazi u Imotski gdje počima raditi kao nastavnik crtanja. Iz toga doba sačuvana je nekolicina njegovih radova uglavnom s temama imotskih veduta koje je radio uljem na platnu. Iskazuje se kao dobar pejzažista  bogate kolorističke palete. Akvarele najviše radi u svojim posljednjim godinama života u Dubrovniku, njegovim intimno najuspješnijim godinama koje je provodio u krugu obitelji. Slikao je motive Dubrovnika, među njima nekoliko zapaženih akvarela u motivima otočića Dakse ne sluteći kako mu je taj otočić sudbinski predodređen. Na akvarelu “Pogled na Daksu”  bira znalački nijanse zlatno-žuto-smeđih tonova koji odgovaraju jednom ljetnom danu u smiraj. Oko njegovih stijena koje se zrcale u moru, poput aure širi se svijetlo zalazećeg sunca. Otočić se doimlje istovremeno i stvarno i nematerijalno, a tome dojmu doprinosi jedna fizički gotovo opipljiva tišina  koja dominira slikom. Sa portretima, osobito njegovim autoportretom  (na fotografiji) dosiže razinu naših vrsnih portretista. Oženio se za Lodoviku Šperac i otac je kćeri jedinice Magdalene (1940.) udane za Martina Kovačevića. Prije smaknuća na Daksi osuđenici su izrazili želju da mogu zapjevati “Tebe Boga hvalimo” i “Do nebesa nek se ori” riječi koje je napisao isusovac o. Petar Perica koji je zajedno s njima strijeljan u noći 24. listopada 1944. godine. Žrtve sa otočića Dakse napokon su dostojno pokopane 19. lipnja 2010. godine na groblju Boninovo u Dubrovniku. 

Akvarele na fotografijama, rad Tonća Mostarčića iz 1935. slikar je poklonio svojoj  velikoj mladenačkoj ljubavi, prijateljici Maši Franceschi. 

Dio teksta preuzet je iz kataloga tiskanog  povodom  izložbe  posvećene Tonću Mostarčiću koju je postavila Snježana Tonković  u kolovozu 1999. godine upriličene kao promemorija i spomen na 55 godišnjicu slikarove smrti u Narodnom učilištu Imotski. Tom prilikom Snježana Tonković je za postavljanje izložbe donijela iz Dubrovnika 17-18 Mostarčićevih slika.