Tri Marije 1917. godine

Tri Marije, tri male rodice, kćeri sestara Bitanga 1917. godine. Stoje odozgo Marija Mladinov (1905.-1989.), kći Tonće Bitanga Mladinov, Marija Vuković (1908. 1997.), kći Katinke Bitanga Vuković i Marija Ivančević (1913.-1995.), kći Milene Bitanga Ivančević. Presveto Ime Marijino blagdan je koji se slavi 12. rujna u čast imena Blažene Djevice Marije, Papa Inocent XI. uvrstio je blagdan u Opći rimski kalendar 1684. godine u spomen na pobjedu kršćanske vojske nad Turcima u bitci kod Beča 1683. godine. Dolazak Turaka sve do Beča bila je ozbiljna prijetnja cijelom Zapadu. Kada je turska vojska opsjela Beč, bečke crkve bile su prepune vjernika koji su vapili Mariji za pomoć. Pobjeda protiv velike turske sile ostvarena na današnji dan, 12. rujna 1683 nakon što je na bojište prispjela poljska vojska na čelu s kraljem Janom III Sobieskim i poljska vojska pobjedonosno ušla u Beč pripisala se Marijinom zagovoru.

Fotografija u obiteljskoj arhivi

U Modrome jezeru, 1935. godine

Na kraju ljeta 2019. godine, dobro se je sjetiti još jednog ugođaja s kupanja u Modrome jezeru, 1935.godine. Rijetka fotografija na kojoj se vidi da su neke obitelji i njihovi prijatelji u jezero nosili ručak. Očito je u pitanju bilo cjelodnevno kupanje. Na improviziranom stolu su „portantine“ (dalmatinski izraz za niz nosivih, okomito poslaganih tećica) i čaše s vinom, svakako za odrasle. Na slici su s lijeva na desno: dječak Vojo (Hrvoje) Vučemilović, njegova sestra Fanka, potom barba Toni Tadić (slavni imotski brico), u pozadini djevojčica Drinka Borić, ispod nje u sredini Antuka Marendić, potom pod šeširom Marija Markota, iznad N.N. U prvome planu desno je Marija Rako, a iznad nje viri njezin sin Dalibor s čašom nekog soka u ruci.
Iako odavna nitko sa ove slike nije živ, gotovo kao da pozivaju da im kažemo: A je guštate. Pa, živjeli. U Modrome jezeru.

Gordana Radić

Elisabetta Liža Bitanga (1865.-1950.)

Lug, Jagulove bare, 15. rujna 1945. godine, Elisabetta Liža Bitanga (1865.-1950.) okružena djecom. Za vrijeme jematve obično bi netko od starijih ukućana čuvao djecu jer svi drugi su bili cijeli dan zauzeti. Tako i te 1945. godine rodica dr Pave Radovinovića, sestra Alfonsa i Anđule Bitanga, gospođica Liža okružena je djecom dok im vjerovatno priča neke zanimljive priče. Druga s lijeva sjedi Ana Sela Franceschi, a do nje je rođak Josip Jozo Franceschi.

Bakica i mendulica

U avliji kućica
Prid kućicom katrigica
Na katrigi bakica
U bakice traversica
Na traversi škašelica
U škašeli mendulica
Oko bake sva dičica
Mendulica srid usnica.

Gordana Rako Radić (1995.) Krisnice

Fotografija u vlasništvu obitelji

Grb Dalmacije

Oprosti mi, Bože, jer sam Dalmatinac! ,“Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum”, tako je vrlo često svjestan svoje teške naravi, znao reći Sveti Jeronim (Jere), zaštitnik Dalmacije, teologa, prevoditelja, knjižničara, učitelja i studenata.
Sveti Jere (340.-420.) jedan je od četvorice velikih zapadnih svetih otaca, čiji se spomendan slavi 30. rujna, a Crkva ga pamti i slavi po tome što je napravio reviziju staroga latinskog prijevoda Biblije te je tako nastao njegov prijevod - Vulgata u koji pothvat uložio je 20 godina života.
Na razglednici izdanoj 1909. godine grb je Dalmacije kojega čine tri okrunjene lavlje glave na modrom polju. Tim grbom se, kao jedinim službenim za područje Dalmacije i Hrvatske, od XIV stoljeća služila anžuvinska dinastija. Za habsburške dinastije koja je Dalmacijom vladala od 1797. do 1918. korišten je za Kraljevinu Dalmaciju.. Nalazio se i u gornjem lijevom polju grba Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.

Razglednica u obiteljskoj arhivi

Domenica Fortunata Rosa Mazzi

Domenica Fortunata Rosa Mazzi (08. 05.1835.-08.10. 1913.), kćerka je jedinica Aurelie Nagy iz Graza (1816.-1868.) i Andrije Andree Lauricha. Njen otac Andrija Laurić (1799.-1862.), sin Mattea Laurich i Fortunate Gorizio bogati veleposjednik iz Mirca na Braču bio je predsjednikom Suda u Imotskom. Lijepu kamenu kuću na čijim ulaznim vratima je uklesan natpis A.D. 1847. Andrea Laurich sagradio je u dvije godine za Laurića otac slavnog hrvatskog kipara Ivana Rendića, Petar Rendić Anđelović zidar iz Supetra. Domenica Laurich udala se za dr. Antonia Mazzi (1825.-1892.), kotarskog liječnika koji je doselio u Imotski iz Verone. Nakon vjenčanja sa Domenicom dr Mazzi sagradio je sa zapadne strane kamenu kuću spojenu sa zatvorenim mostom sa kućom Laurich. U lijepoj, prostranoj i za tadašnje prilike luksuzno uređenoj kući Domenice i dr Antonia Mazzi za vrijeme boravka u Imotskom od 24. do 25. travnja 1875. godine prespavao je austrijski car i ugarsko-hrvatski i češki kralj Franjo Josip I. Gospođa Domenica Mazzi primila je 1908. godine u svoju kuću na privremeni smještaj tri časne sestre, franjevke iz Maribora koje su stigle u Imotski radi poučavanja crkvenom pjevanju i ženske mladeži ručnom radu. Domenica i dr Antonio Mazzi imali su 12 djece, 5 kćeri i 7 sinova kako slijedi: Maria Rosa Mazzi (1857.-1857.), mr Andrea Romano Mazzi (1859.-1880.), dr. Domenico-Luigi Giuseppe Mazzi (1861.-1938.), dr Luigi-Lujo Mazzi (1862.-1918.), Andrea Andrija Girolamo Mazzi (1864.-1872.), Elia Santina Benković (1866.-1932.), Giovanna Ivanka Salvi (1868.1949.), oecc. Aurelio Antonio Giuseppe Mazzi (1870.-1928.),Maria Francesca Mazzi (1872.-1873.), Lino Mazzi (1874.-1877.), Francesca Mazzi (1876.-1958.) i Mauro Mazzi (1879.-1879.). Svih 12 djece je rođeno u Imotskom, a devetoro je i umrlo u Imotskom od kojih nekoliko njih nije doživjelo punoljetnost. Od preživjelih Andrija je studirao farmaciju u Beču ali ubrzo je nakon završetka studija umro u Imotskom od upale pluća, Dominik je bio odvjetnik u Mostaru i narodni zastupnik. Aurelio je bio agronom i direktor duhanskog monopola Kraljevine Jugoslavije. Luigi Lujo jedan je od osnivača Slobodne organizacije liječnika Kraljevine Dalmacije kasnije integrirane u Hrvatski liječnički zbor, a dr Lujo Mazzi bio je prvi predsjednik Društva liječnika Kraljevine Dalmacije. Poznati narodnjak i borac protiv Austro-Ugarske monarhije 1910. godine bio je prisiljen skloniti se u kraljevinu Crnu Goru gdje je bio odlikovan od strane crnogorskog kralja Nikole I zbog zasluga u borbi protiv epidemije malarije. Malo je poznata jedna zanimljiva činjenica vezana za dr Mazzija koji je umro u Splitu od upale pluća, a vječni mir našao je u Imotskom. Kako je dr Lujo Mazzi završio medicinu u Padovi te je bio poznati liječnik u Dalmaciji, pretpostavlja se da ga je Miljenko Smoje iskoristio kao predložak u formiranju čuvenog lika dottura Luigija.
Domenica Mazzi umrla je 08. listopada 1913. godine i vječni mir našla je u Imotskom gdje je sahranjena u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela.

Pronalazak jednog mortara s lokaliteta Opačac-Proložac

U obiteljskoj kući Radovinovića u Imotskom, čuva se jedan kameni mortar-tarionik nekada u vlasništvu Marije Franceschi Radovinović koji je po svemu sudeći nađen i donesen s lokaliteta Opačac u Prološcu. (Riječ mortar, mortario u hrvatskom jeziku ima značenje mužar, stupa – radi se o nazivima za posude u kojima se ručno melju žitarice i slično, a tarionik je porculanska zdjelica s tučkom, dio laboratorijskog posuđa koje služi za drobljenje) Mjesto nalaza mortara čini ga vrijednim i značajnim, te relevantnim za utvrđivanje ranijih pretpostavki o životu male franjevačke zajednice koja je u svom misionarskom poslanju obitavala na ovom prostoru još na početku 14. st. Na tom mjestu sagradili su samostan, crkvu i utvrdu. Točne okolnosti nalaza danas nisu poznate, za pretpostaviti je da je mortar pronađen u ruševinama spomenute franjevačke crkve i samostana, a prilikom gradnje Gospine kapelice posvećene Blaženoj Djevici Mariji od Ružarija, prilikom gradnje Gospine kapelice posvećene Blaženoj Djevici Mariji od Ružarija, koju je podigla u 18 st. (1719.) obitelj Franceschi. Mortar je veoma dobro sačuvan, napravljen iz jednog komada kamena i to po svemu sudeći domaćeg krečnjaka, što donekle sugerira i mjesto izrade. U gornjem dijelu posuda je četvrtasta s oblo izdubljenim središnjim dijelom, dok je donja trećina mortara konusnog oblika koji završava kružnom osnovom dna. Gornji vanjski plašt podijeljen je u četiri glatke plohe koje na svakom bridu imaju po jednu polukružno oblikovanu istaku ( polukružni stupić) namijenjenu pridržavanju i lakšem manipuliranju posudom, jer mortari su poprilično teški. Visina mu iznosi 17 cm, promjer vanjskog otvora 19 cm, a unutarnjeg 13,5cm, te promjer dna 12,5 cm. Kameni mortari iz srednjovjekovnog razdoblja vrlo su rijetki nalazi u Dalmaciji. Tri slična nađena su u Trogiru i to u ruševinama dviju srednjovjekovnih crkava ili u neposrednoj blizini njih, što automatski nameće i zaključak o njihovoj uporabi i namjeni u crkvi. Međutim jednako su se koristili i u domaćinstvima kao kuhinjsko pomagalo u usitnjavanju hrane i mirodija. Daleko veća primjena bila im je u ljekarništvu pri izradi lijekova, i kao takvi bili u uporabi dugo sve do pojave gotovih industrijskih lijekova, a i nakon toga do danas. Povijest tarionika veže se uz povijest ljekarništva a seže sve od antičkih vremena. Kao arheološki materijal pri istraživanjima, često se nalaze tarionici, čitavi ili samo ulomci, uglavnom napravljeni od keramike. U srednjem vijeku se spominju pod nazivom mortaretti, rađeni su od kamena ili kovine, a bilo je i drvenih. Nešto kasnije izrađivani su se i od mjedi. Težina i čvrstoća materijala bila je presudna u njihovoj izradi jer je bitna za stabilnost posude. Kada govorimo o stilskim karakteristikama mortara s Opačca, on je vrlo skladno oblikovan i jednostavan, bez reljefnih ukrasa kakve imaju na pr. mortari pronađeni u Trogiru. Iako su približno istih ili slični dimenzija, od sličnog kamena, te slično oblikovani (gornji dio četvrtast, donji konusan), kod trogirskih mortara uočljiva je bogata reljefna dekoracija biljnog i cvjetnog motiva, te bočnih polukružnih i klepsidrastih stupića  (stupići u obliku pješčanog sata). Zbog tih karakteristika datiraju se u razdoblje 16-tog i početka 17-tog st. odnosno u renesansno-barokno stilsko razdoblje. Mortar iz Radovinovića kuće nešto je stariji po svojoj oblikovnoj jednostavnosti i skladnoj proporcionalnosti te jedinim ukrasom od četiri profilacije u vidu polukružnih stupića postavljenih na svakoj strani četverokutnog dijela posude, može se datirati u razdoblje kasne gotike, odnosno u konac 14. i početak 15. st. Nema sumnje da je mortar nekada bio u vlasništvu franjevaca na Opačcu i dio inventara njihovog samostana i crkve. Služio im je u crkvi- za usitnjavanje tamjana – ali isto tako mogli su ga koristiti u svojoj samostanskoj ljekarni. Poznato je da su nositelji ljekarstva u srednjem vijeku bili upravo franjevci a njihovi samostani postaju sjedišta medicinske znanosti. U svojim samostanskim vrtovima uzgajali su brojno ljekovito bilje a bili su veliki poznavatelji njihove primjene. Uz svoju bolesnu samostansku braću prvi su liječili svjetovne ljude i tako utrli put prvim hospicijima. Zapisivali su svoja iskustva u liječenju kao i recepte lijekova te su na taj način nastale brojne, u narodu cijenjene ljekaruše. Mnoge od njih su se stoljećima prepisivale, dopunjavale i takve sačuvale do danas.

Prof. Snježana Tonković

Gianina de Nonveiller Carminati (1800.-1885.)

Gianina de Nonveiller Carminati (1800.-1885.), prabaka dr. Pave Radovinovića. Gianina de Nonveiller kći je posjednika Pietra Giuseppa de Nonveillera i Francesce Grego de Rossi koji su uz nju imali još 11 djece (među kojima su liječnik dr. Luigi, ing Marco i visoki crkveni dostojanstvenik Don Angielo, književnik i pjesnik). Dr. Pave Radovinović preko svoje prabake Gianine de Nonveiller rodbinski je povezan sa Vladimirom Nazorom, hrvatskim književnikom budući se sestra njegove prabake Gianine, Lucia de Nonveiller udala za Jurja Zorzija Nazora, a njihov jedini sin Pietro otac je Vladimira Nazora. Prema tome, Pietro, Nazorov otac i Antonia Carminati, baka dr Pave Radovinovića su 1. rođaci, a Nazor i Marietta Lusnik, majka dr Pave Radovinovića su 2. rođaci.

Fotograf: I. Lafranchini, Venezia

Fotografija u arhivi obitelji Radovinović

Crkvica Gospe od Ružarija na Opačcu

Crkvica Gospe od Ružarija na Opačcu. Oko crkvice se na Veliku Gospu obavlja zavjet, a u narodu se do danas sačuvao spomen da treba obaviti zavjet prije izlaska sunca ” da ne bi Turčin došao”.

“Ali žene od Turskih vremena
navikoše guliti koljena
oko stare crkve kod Izvora
Lizuć mole prije nego zora
ne odagna pomrčinu noći,
jerbo Turčin u zoru će doći.
Tako, rode i u naše doba
žene mile pred zoru ko sjene,
da bi mrakom zavjet izvršile
i nestale poput morske pjene.”

Fotografija u arhivi prof. Snježane Tonković

Crkvica Gospe od Karmela na imotskom groblju

Crkvica Gospe od Karmela na imotskom groblju gdje se zadnjih dvadesetak godina, svake godine 16. srpnja održava misa u posebnom ugođaju i uz blagi povjetarac koji redovito puše. Po oslobođenju Imotskog od Turaka 1717. godine Mlečani su dali fratrima zemljište za gradnju župske kuće i crkve, a gvardijan fra Stipan Grubišić 1742. godine kupio je ogradu ispod samostana. Kad se započela graditi nova crkva, odlučilo se groblje prenijeti iz Varoši u fratarsku ogradu na dio zemljišta koji je pripadao Ivaniševićima Đombama te je groblje prozvano „Đombuša”. Gvardijan fra Ante Perić započeo je 1859. godine uređivati novo groblje za imotsku župu te je najvjerojatnije 1866. godine dovršio gradnju groblja i svečano podigao crkvicu s mrtvačnicom ispod nje posvećenu Gospi Karmelskoj. Crkvica u kojoj je lijepa slika Gospe Karmelske nepoznatog autora otvara svoja vrata dva puta godišnje, na blagdan Gospe Karmelske i na Dušni dan 02. studenog.
Karmel je gora uz obalu Sredozemnog mora u Palestini, a ime u prijevodu znači voćnjak ili plodna vrtna zemlja. Pobožnost prema Gospi Karmelskoj uz pomoć fratara ostala je prisutna i u Imotskom, a Imoćani vjerni ovoj marijanskoj tradiciji baš kao i vjetar koji puše svake godine vjeruju da sudjelovanjem u misi na blagdan Gospe Karmelske mogu od Gospe izmoliti sebi Božji blagoslov, a vječni pokoj svima koji su preminuli u nadi uskrsnuća.

Fotografija snimljena u srpnju 2019. godine

Imotski, gradsko kupalište, razglednica Plavog jezera izdana krajem 1930-ih

Imotski, gradsko kupalište, razglednica Plavog jezera izdana krajem 1930-ih, Fotograf Ivo Penović, Nakladnik razglednice Papirnica Penović, Imotski.
U Imotskom je tradicija kupanja u bistroj vodi Plavog odnosno poslije Modrog jezera duga stotinjak godina.
…Naše jezero je sa svojim serpentinama postalo početkom ovog stoljeća i glavno šetalište zaljubljenih parova, a od oca sam čuo da je on s mojom majkom, tada još djevojkom, često odlazio sve do vode, razumije se po danu. Po onda još uščuvanim putovima to je bio zbilja užitak, a on se izgleda i tolerirao uz sav ondašnji konzervatizam, šio se može donekle objasniti time da su parovi u svakom ćasu bili kao na “pjatu” i mogli se vidjeti sa svakog mjesta na rubu jezera. Sad ću odmah prijeći na poratne godine, a to znači od mojih mladih dana, dakle od mojih sjećanja, ali i od tog je prošlo vec dobrih šezdesetak godina.
Tada se mnogo više hodalo tim istim jezerskim putovima, ali sada to nisu bili jedino zaljubljenici, nego znatno češće oni koji su u njega silazili radi kupanja. Nažalost nemam fotografija s tim kupačima, jer su to bili odrasliji dječaci koji još nisu imali “para” da se fotografiraju. Oni su se spuštali po izgradenim putovima, ali mnogo više poprijeko, a osim toga čak i sa sjeverne strane jezera niz njegov strmi šljunkoviti dio. Sve je to počelo odmah iza prvog rata, kad se i u našim primorskim krajevima tek počelo razmišljati o turizmu, ali vec od 1925. godine na jezeru je bila “kompletna” imotska mladost….

Dr. Veljko Vuković, Sjećanja na Modro jezero,Imotska krajina, br. 439. 1989.

Razglednica u obiteljskoj arhivi