Komoda

Komoda od orahovine sa mramornom pločom, dio spavaće sobe naručene i dopremljene iz Venecije 1879. godine prilikom udaje Mariette Lusnik za dr Augustina Bitangu u kući Radovinović Jagul u Imotskom.

 

Imotski, u Jagulovim vrtovima 1943. godine

Na fotografiji simljenoj u vrtovima obitelji Radovinović Jagul u Imotskom 1943. godine dr Rudolf Rudi Legradić (1901.-1989.) sa djecom i mladosti koji su u vrijeme rata živili u kući Radovinović, svi rodbinski povezani. Prvi s lijeva sjedi dr Rudi Legradić, stoje Josip Kiki Franceschi, Bianca Čumbelić i Slavica Zorec, unuke Anđule Bitanga, sestre Zora, Anka i Marija Radovinović, ispred Marije stoji Ana Sela Franceschi, iza stoje brat i dvije sestre Josip Jozo, Mila i Anka Franceschi sa majkom Marom. Rudolf Legradić čiji je otac promijenio prezime iz Lowy u Legradić rođen je 1901. godine u židovskoj obitelji u Sarajevu. Doktorirao je na Pravnom fakultetu u Beču 1926. godine potom je od 1930. godine bio sudac na Kotarskom sudu u Imotskom u kojem je sa obitelji živio u kući dr Pave Radovinovića. Poslije je bio sudac u Splitu i Dubrovniku. Nakon 1945. godine dr Rudolf Legradić bio je zamjenik saveznog državnog tužitelja do 1955. godine, a poslije profesor na Pravnome fakultetu u Skopju, Ekonomskom fakultetu u Zagrebu kojem je bio i dekan te Pravnim fakultetima u Beogradu i Osijeku. Objavljivao je djela s područja građanskoga prava, pravne teorije, sociologije prava i povijesti ekonomske teorije. Dr Rudolf Legradić u vihoru II svjetskog rata vratio se sa suprugom Esterom i kćerima Franciskom Njusikom (1934. -2000.) i Branislavom (1938.) iz Splita u Imotski gdje se skrivao od 1942. do 1944. godine, a dr Pave Radovinović ga je primio u svoju kuću sa obitelji iako je na taj način i sebe i svoju obitelj izložio smrtnoj pogibelji u slučaju da se otkrilo da skriva Židove. Tijekom 1944. godine u Imotskom u kući dr Pave Radovinovića neko vrijeme skrivala se i svjetski poznata židovska slikarica Ilana Shafir (1924.-2014.), prijateljica dr Pavine kćeri Anke.
U Imotskom su za II. svjetskog rata još neke obitelji skrivale Židove te su se tako u potkrovlju hotela Dunda skrivale dvije Židovke, majka i kćer koje je skrivala Ljeposava Dunda Rako uz veliki rizik.

Izvor: Obiteljska arhiva

Diliđenca Split-Imotski 1897. godine

Diliđenca koja je 1897. godine prometovala između Splita i Imotskog putujući dva dana. Poštanska veza sa Imotskim održavana je poštanskim kočijama-diližansama do uvođenja poštanskog automobila 1913. godine međutim diliđencom se i dalje prometovalo sve do 1919. godine. Kočije su uz poštu mogle prevesti i manji broj putnika kojima je to bilo gorko iskustvo jer su tadašnje konjske zaprege često završavale u jarku ili se prevrtale. Stajalište diliđence bilo je na imotskom Pazaru, a uvijek je dočekivalo puno mještana. Tek 1881. godine spojen je Imotski preko Škobaljuše (Zagvozda) s Napoleonovim putem, a preko njega sa Makarskom i Vrgorcem. Ova se veza još bolje upotpunjuje izgradnjom Šestanovac-Cista (1901) koji veže Napoleonov put s Rimskom cestom preko Prpuše. Raskrižje karavanskih puteva davalo je značenje imotskoj tvrđavi i osiguralo njen utjecaj na okolicu ali granični položaj nije pogodovao razvoju modernih prometnih linija. Kad je za druge centre počeo brži napredak gradnjom modernih cesta i željeznica Imotski zaostaje. U knjizi Imotskom krajinom Putopisi i zemljopisni opisi-Illustriter fuhrer durch Dalmatien, Wien 1899. autora Reinbard E. Petermann navodi se: “Cesta koja vodi u Imotski povezana je jednim poprečnim putem s velikom Strada Maestra, a taj put prelazi preko surova ii gola krškog tla između brda na zapadnom rubu Imotskog polja (Vilenjak i Osoje) i Biokovskog prijevoja. Od Imotskog se u Zagvozd /21 km/ stiže poštom za 3 sata i 10 min te se odatle put može nastaviti kolima sjeverno ili južno po Stradi Maestra. Prema sjeveru se za 2 sata i 15 min preko Grabovca i Žeževice stiže u Katune /16 km/, gdje se cesta preko Zadvarja odvaja prema morskoj obali i preko Brela vodi u parobrodske luke Bašku Vodu i Makarsku. Državna cesta Zadvarje-Omiš bila je provedena lijevom obalom Cetine do Omiša”.

 

Ispred kavane “Central” 1930. godine

Imotski, grupa Imoćana jedne nedjelje i1930. godine spred čuvene kavane “Central” smještene na Pazaru u kući vlasnika Edmonda Vučemilovića. S lijeva sjede: Josip Figura, do njega Mira Vučemilović, za drugim stolom prvi profesor francuskog jezika u Imotskom, ruski časnik bjelogardijac Kaznakov, na vratima kavane je Edmondo Vučemilović, a do njega sjedi njegova majka Điđa. Edmondo Mondo Vučemilović (1900.) sin je Vjekoslave Luige Demichieli (1880.-1947.) i Jakova Jake Vučemilovića (1877.), sina Frane (1812.-1886.) i Antice Kvesić (1834.) te unuka Marka Vučemilovića (1776.-1855.) i Marije Colombani (1782.-1862.). Mondo se oženio za Mariju Poštenjak te su imali sinove Niku, Vlatka i Edmonda. Imoćani su imali običaj nedjeljom popodne svratiti u Mondovu kavanu na kavu i liker ali i na prvoklasni sladoled. Kako nije bilo frižidera Mondo bi obavijestio mladost iz susjednih kuća da dođu na sladoled u određeni sat. Ispred njegove kavane često su se Imoćanke ukrcavale u kočiju i išle u Split na operu. Kavana je pod imenom “Central” radila do 1943. godine.

Fotografija u vlasništvu Gordane Radić

Spalato, 1902. godine

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća svaka dama koja je imalo držala do sebe morala je posjedovati više komada odjeće u koje se preodijevala tijekom dana u skladu s prilikama te mnogobrojne damske modne dodatke, poput šešira, suncobrana, nakita, bočice parfema i pudera ali i pribora za šivanje i vez.

Na fotografiji snimljenoj 1902. godine su tri dražesne prijateljice. Krajnje desno je Zorka Bitanga (1885.-1958.), fotograf. M.G. Goldstein, Spalato

Spomenik Spasitelja na uspomenu XIX vieka u Proložcu te Nova Katolička crkva sva Mihovila u. Proložcu

Spomenik Spasitelja na uspomenu XIX vieka u Proložcu te Nova Katolička crkva sva Mihovila u. Proložcu, Pozdrav iz Proložca. Vlastnik, Ivan Bilić, razglednica izdana 1902. godine. Na blagdan sv. Jerolima, 30.09.1901. godine, samo dan poslije posvete nove župne crkve Sv. Mihovila, kip Krista Kralja Otkupitelja, rad danas gotovo zaboravljenog splitskog klesara i graditelja oltara Josipa Bariškovića (Split ?, oko 1870. — ?) svečano je otvorio i blagoslovio fra Mate Gnječ (1853.- 1927.). Fra Matu vidimo na stolici ispred spomenika Krista Kralja uz mnoštvo naroda, uglednih uzvanika i Imotsku općinsku glazbu. Crkva sv. Mihovila građena je u razdoblju od 1897. do 1901. godine uz novčanu potporu Carevinskog vieća, za župnika fra Mate Gnječa, a prema nacrtu iz 1885. godine znamenitog arhitekta i istraživača nacionalne graditeljske baštine Ćirila Ivekovića. Fra Mate Gnječ, vođa hrvatske politike u Imotskoj krajini bijaše graditelj crkve, župne kuće, pučke blagajne i grobljanske kapele u Prološcu, organizator javnih radova. Imotska općina fra Matu Gnječa proglasila je 1895. godine počasnim građaninom, a zahvalni mu imotski puk skova izreku ” Što reče Mate Gnječ, to potvrdi i carski Beč”.

Razglednica u vlasništvu Matka Pavlinovića objavljena je u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) autora Igora Goleša.

Fra Silvestar Kutleša (1876.-1943.)

Fra Silvestar Kutleša rodio se na Blagovijest 27.03.1876. godine u Gornjim Vinjanima, a umro je  08.01.1943. godine u Imotskom. Za svećenika je zaređen 1898. godine kada je umjesto krsnog imena Jure dobio ime fra Silvestar, a narod s kojim je cijeli život bio vezan, zvao ga je Šilve. Od 1899. do 1915. godine bio je profesor Franjevačke gimnazije u Sinju gdje je predavao grčki, latinski i hrvatski jezik, povijest i zemljopis. Za vrijeme prvog svjetskog rata bio je župnikom u Lovreću, zatim gvardijan u Makarskoj, a nakon toga, više od 12 godina vodio je župu Runoviće. Najpoznatiji je po sakupljanju narodnoga blaga čime se intezivno bavi dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća. Prikupljao je narodne pjesme, proučavao pučku kulturnu baštinu Imotske krajine, surađivao u Hrvatskom pravu (1910), Hrvatskoj straži (1936) i Novom dobu (1937) te objavio zbirku Junačke narodne pjesme iz Imotske krajine (Šibenik 1939, pretisak Imotski 1993), koje se rukopisni nastavak, s drugom njegovom građom, čuva u imotskom samostanu. Na temelju dugogodišnjega prikupljanja građe, istraživanja i suradnje gotovo 150 kazivača sastavio je opsežno djelo “Život i običaji u Runovićim, jednoj župi Imocke Krajine”, čime se svrstao među najbolje etnografe u Hrvatskoj, a njegova monografija je vjerodostojni dokument tadašnje kulture u Imotskoj krajini. Prilikom tiskanja monografije originalni naslov promijenjen je u “Život i običaji u Imockoj krajini” što je opravdano sadržajem jer je Kutlešino životno djelo u proteklih više od 70 godina jedna od najboljih regionalnih monografija. Ona je i kao rukopis koji se čuva u Odsjeku za etnologiju HAZU korištena od stručnjaka za razna tematska područja. Svoje posljednje godine života provodi kao zamjenik gvardijana i vikar franjevačkog samostana u Imotskom. “Prije smrti 08. siječnja 1943. godine zaželio je pogledati svoju dragu Krajinu i zamolio gvardijana fra Ćiru Ujevića, da ga privede k prozoru. Bila je kasna noć i mjesečina. Gvardijan mu učini po volji i dovede ga. Silvestar jedva miče glavom, ali ipak dobro pogleda sela oko Imotskog polja-gdje je dugo vojevao-a onda najedanput klone. U ime Isusovo! Bio je mrtav. Svaka mu čast i vječni pokoj njegovoj duši!” (Dr. fra Ivan Glibotić)

 

Izlet mladih iz obitelji Tripalo sa društvom 1924. godine

Ljubo Tripalo (1902.-1945.) jedan od najzaslužnijih za napredak rodnog grada rođen je u Imotskom 7. siječnja 1902. godine, sin je Josipa Tripala (1862.-1929.), najuspješnijeg načelnika Imotskog svih vremena i Splićanke Dobrile Šegvić (1868.). Ljubo Tripalo, veleposjednik i trgovac osnovao je 1931. godine društvo “Lipa” za poljepšavanje mjesta i unaprijeđenje turizma kojem je bio jedan od tri predsjednika. Uz veliku financijsku pomoć samog Ljube izgrađeni su vidilica na Modrom jezeru i put do nje, puteljci i klupe u Gaju, a 1925. godine zasađen je drvored lipa sa južne strane Pazara te 1930. godine i sa sjeverne strane. Drvoredi lipa i danas krase nekadašnji Pazar. Navode se neke od tih aktivnosti zabilježene u ljetopisu Franjevačkog samostana u Imotskom: “Godina 1940., 19. ožujka: Nastojanjem gospodina Ljube Tripala, prenesene su kosti A.M. Semiteccola iz stare crkve na Tvrđavi, u novu crkvu. Iste godine nastojanjem gospodina Ljube, predsjednika Lipe i župnika fra Ćire, napravljen je široki put od kuće Težulata do crkve u Fortici te od nje do vrha Fortice. Zasađeno je 40 komada čempresa”. Ljubo Tripalo kad mu je majka bila bolesna, zavjetovao se Gospi od Anđela na tvrđavi nabaviti zvono. Staro zvono sa tvrđave digla je Austrija za topove 1917. godine. To Tripalovo zvono zvoni i danas. Pripadnici obitelji Tripalo bili su izuzetno dobri i plemeniti, na pazarni dan u kući Tripala dijelila se siromasima hrana, a skalini kuće su bili puni jadne sirotinje. Ljubo Tripalo bio je svestrani intelektulac, nadareni glazbenik i dugi niz godina član Imotske glazbe, kolekclonar umjetničkih slika ali iznad svega plemeniti čovjek i veliki kavalir. Mnogim starim Imoćanima je poznato da je Ljubo Tripalo kao Načelnik Imotskog pred II svjetski rat riskirajući vlastiti život spasio neke ljude od smrti i progona. Nakon završetka rata Ljubo se neko vrijeme skrivao kod prijatelja u Zagrebu, međutim kako je smatrao da ništa nije napravio zbog čega bi se trebao skrivati vratio se kući. Nažalost Ljubo Tripalo, čovjek koji je volio svoj Imotski, uređen uz njegovu veliku financijsku pomoć ubrzo je kakve li ironije baš od Imoćana uhićen te je bez suđenja po noći izveden iz logora Viktoravac kod Siska  i ubijen u nekoj od zloglasnih jama. Ljubin brat Miro Tripalo poslije II svjetskog rata u dućanu u sklopu obiteljske kuće na Pjaci bio je prodavač jer je dućan bio nacionaliziran. Kolekciju umjetničkih slika dvadesetak godina poslije Ljubine smrti njegova sestra Milica Tripalo poklonila je muzeju samostana u Imotskom. Ljubo je imao tri brata Andru (1899.-1922.) koji se kao mladić utopio u Modrom jezeru, zadnjeg muškog potomka obitelji Tripalo Antu Tonka (1903 -1993.), sveučilišnog profesora i Mira (1907.) te tri sestre Mariju (1891.-1975.) udanu za odvjetnika iz Vrgorca Ivu Jelavića, Milicu (1898.-1985.) i Nevenku (1905.). Kako nitko od braće i sestara nije imao djece, obitelj Tripalo u Imotskom je izumrla.

Na fotografiji sa Izleta mladih iz obitelji Tripalo sa društvom na imanje Tripalovih u Proložac 1924. godine.
Sjede s lijeva: Ljubo Tripalo, Mirko Vujević, Dinka Bilić Ostojić, Nevenka Tripalo i Tonko Tripalo.
Stoje s lijeva: Marija Vuković, Milica Tripalo i Mica Bilić Ostojić.

 

„Imotskim … krajišnicim“

Dio teksta iz pjesmarice „Imotskim … krajišnicim“ autora potpisanog kao Obad sa Zevelima (fra Anđelo Frankić) izdane 1908. godine pred izbore u Imotskoj krajini. Kroz tekst pjesme vidimo da danas kao i prije 112 godina nema nikakve razlike u borbi za svakog glasača. Izborna borba vodila se između Demokratske stranke nastale fuzijom Narodne stranke te Stranke prava i Čiste stranke prava.

….Nu pogledaj, nadgorkinjo vilo,
Bijaš li ti pogledati milo,
Kad Gjiradi braća pristupiše
Pa još bilo pogledati lipše,
Tute sriše od Imocke diku
Junačinu Jerkovića Iku;
U ruci mu krstaš barjak vije,
Oa gjogatu što ga amo nije,
Opasa se mekim tambalasom
Od bedara do vitih rebara,
A pokrite kite od barjaka,
I gjogata i na njem junaka.
A do njega do dvi guje ljute,
Barjak paze ali uviek šute
Jedno Zane Vucemiloviću,
A drugo je Stipane Sučiću.

Od Podbablja vojskovodja brajne
Vridni župnik Biliću fra Dane
A do njega Petre Tonkoviću
Od starine junak i plemiću.
Treći biše Picukarić Iko,
Mlado momče gizdavo i lipo,
I ostali Podbabski junaci
Svim im sritni osvanuli danci.
Za tim idje barjak za barjakom
Dvaest četri bojom svi jednakom,
Pa pojdoše bilu Manastiru
Svoju častnu da pokažu viru.
Nu, kad biše blizu manastira,
Viknu bila sa vrh Borka vila,
Ter dozivlje starca Jagulina:
Nek iznese na prozore glavu
Pa nek vidi demokrata falu,
A iz one demokratske kule
Iz Prološca pokraj polja ravna,
Gdi se Mile fali već odavna……

Izvor: Obiteljska arhiva, Nakladnik „Hrvatska tiskara-Šibenik“, knjižica „Imotskim … krajišnicim“ izdana je uoči izbora 1908. godine u Vinjanim Gornjim.

 

Pera Marendić (1880.-1949.)

Čuvena imotska gostioničarka Pera Marendić (1880.-1949.) umrla je 04. siječnja 1949. godine. Nedaleko Modrog jezera i autobusne stanice uz zgradu Kotarskog suda nalazila se gostionica Pere Marendić, a vlasnik je bio Frane Marendić zvani „Gondola“, rođen u Imotskom 1885. godine. Gondola je 1908. godine oženio Peru Kvasinu sa Zadvarja, a bili su neobičan par, ona visoka, debela spretno je vodila gostionicu, a on mršav, šaljivđija nije se miješao u ženin posao. Jedne godine za Poklada Gondola se maskirao u kokoš tako da se gol namazao medom i oblijepio perušinama iz bačve i to usred jedne burovite i ljute imotske zime. Kažu naši stari da ga je zbog te maškarade i Pera istukla. Maškarada ga je na žalost koštala života jer je Gondola Marendić obolio i umro nakon petnaestak dana. Svi odlasci i dolasci putnika događali su se ispred Perine gostionice koja se pročula po dobroj hrani i velikodušnosti vlasnice. Gradski činovnici samci preplaćivali su se na hranu u gostionici u kojoj nije bilo mjere za porcije, a na zidu gostionice visio je natpis “Za 6 dinara jedi koliko ti trbuh traži”. Kako je zapisao fra Vjeko Vrčić za vrijeme II svjetskog rata Perina gostionica bila je sastajalište svih vojski, a zapamćen je važan događaj iz ratnog vremena. Nijemci su se spremali za odlazak. Pročulo se da će minirati nekoliko istaknutih zgrada u Imotskom, među njima sud i općinu. Pera je molila za milost i u tome uspjela. Danas ljudi prolaze ispred Perinih kuća ali se malo tko sjeća Pere i Gondole i malo tko pamti da je tu dugi niz godina bilo autobusno stajalište te da nije bilo Pere danas u Imotskom ne bi bilo ni zgrada suda. i općine. Najdeblju ženu u Imotskom, vjerojatno i u Krajini, pamte samo stariji susjedi koje je ona hranila u gladnim ratnim godinama. I dobrostojeće obitelji tada su bile potrebite komadića kruha. I danas znaju reći “Pera Marendić, najdeblja žena velikog srca”. Pera, plemenita žena umrla je 04. siječnja 1949. godine, a s njom je zauvijek otišao jedan dio starog Imotskoga u povijest.

Fotografija u arhivi Franjevačkog samostana