Car Franjo Josip I

Car Franjo Josip I na svom putovanju kroz Dalmaciju 24. travnja 1875. godine doputovao je u Imotski kočijom.
U “Narodnom listu” objavljen je opširniji dopis o carevu boravku u Imotskom:.. „Car je iz Splita krenuo u 4 sata ujutro, a većim dijelom puta je padala kiša. Car je u Imotski prispio iz pravca Splita preko Klisa, Trilja i Lovreća u 3 sata popodne po ružnom kišnom vremenu. Car Franjo Josip I. do Zagvozda je morao na konju, jer je cesta prema Zagvozdu izgrađena 1881. godine, a za vrijeme boravka u Imotskom caru je kočiju okovanu srebrom ustupio obćinski liječnik dr. Augustin Bitanga… Vjerni i dušom odani Imoćani svojem premilostivom kralju bilježe neizbrisivim slovom u svojoj pameti dan 24. travnja; ovaj dan bo imadoše sreću licem u lice vidjeti svojega ljubljenoga otca, Franju Josipa I…..Nakon ovoga udostojala se svietla kruna posjetiti c.k. sud, crkvu i obe pučke učione, mužku i žensku, svugda ostavljajuć sladku spomen svojega otčinskoga srdca…Oko šest uri povratila se k stanu u kući Mazzi na Carski sobet. Pri ovom učestovalo nekoliko uglednih varoških lica…Medjutim pod stanom se izmienjivaše glazba sa srdačnim “Živio” mnogobrojnoga puka, kojemu se nikako nedalo odalečiti se od stana ljubljenoga gosta. Carevska svirana od gradske glazbe morala se više puta opetovati. Njegovo veličanstvo bilo je vidljivo zadovoljno. Ovdje, dakako, ne uzmanjkaše nit rakete ni bengalička vatra. Pa ako si otud oko spustio niz varoš, a još bolje, ako si mogao za ćas odoljeti srdcu da se odtud odalečiš te kroz varoš zajdeš, to bi našao bio dosta naslade oku. Na slavolucih nanizan svjetleći loptičić do loptičića; štogod prozora u varošu, sve razsvjetljeno a na više njih prozračni, između kojih se odlikovahu umjetnošću i točnošću, radje oni na našoj čitaonici. Sve goraše u svjetlosti…U večer, pošto je prestalo lijevanje kiše, bila obća rasvieta i umjetnih vatra na vrhuncima bližnjih brda. Pučanstvo je bilo veselo. Prije nego se car odalečio, običnom darežiljivišću razdielio obilatih potpora za siromahe i za nabavu odieće onima koje je On vidio svojim očima da su ubogi….U 5 i pol sati ujutro slijedećeg dana N.V. obadje spomenik kreševa iznad krsta i nekrsta, naime našu Gradinu. Otud, posred poredica naših crvenkapica i njihovih vjernih kremenjarka, i uz neprestano klicanje puka, k crkvi da sluša sv. misu. Po kojoj, i baš upravo u 6 sati, naš premilostivi kralj, praćen od blagoslova i od toplih naših želja za sretno putovanje, od nas se odieli. Njegov hrvatski “S Bogom” upućen na zadnjem rastanku prisutnim rondarom i množivu inoga mnogobrojnoga naroda, prišla da mu podvikne zadnji “živio”, ostat će nam vjekom pečatom u duši…..”

Dijelovi teksta iz lista „Grad na gori“, br 2-1998, Milan Glibota
Narodni list, 1 svibnja 1875. , str 1.i 8. svibnja 1875., str 2.
Narodni list, 5 svibnja 1875., str 1-2

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Pinze (Marici Mirroshevich)

Jedan od običaja uoči i za vrijeme najsvetijeg katoličkog blagdana Uskrsa je priprema sirnica, stare dalmatinske poslastice koja se nalazila na svakom obiteljskom stolu. Dajemo stari imotski recept za sirnice, pince iz bilježnice recepata kuće Colombani koje je zapisivao Marketo Colombani (1887.) te njegove sestre početkom 20. stoljeća. Zanimljivo je da je recept za sirnice jednoj od sestara Kolombanuša, najvjerovatnije Karmeli Leli Colombani dala Marina Mariči Mirošević (1876.) rodica s kojom se najviše družila.

Pinze (Marici Mirroshevich)
Per 5 chillo di farina, 90 uova, 1 chillo e mezzo di zucchero, 3/4 di burro, 10 soldi di lievito.
Il primo lievito si fa abbastanza liquido con 1/4 di latte tiepido ed un pugno di farina. Quando è lievitato si aggiungono 3 uova e farina quanto basta. Questo secondo lievito non deve essere liquido, lievitato questo si fa il terzo aggiungendo 10 uova, 2 once di burro ed un pugno di zucchero e farina quanto serve;
Appena anche questo è lievitato si deve subito impastare col rimanente delle uova, zucchero, ecc ecc
Lo zucchero si deve mischiare con la farina, i bianchi delle uova a neve si usano per amalgamare. La pasta non deve essere dura

Pinze (Marici Mirroshevich)
5 kg brašna
90 jaja
1.5kg šećera
3/4 maslaca
10 novčića plemenitog kvasca
Prvo tijesto sa kvascem se napravi tekuće sa 1/4 mlakog mlijeka i šakom brašna .
Kada je uskisnulo dodaju se 3 jaja i brašna koliko treba.
Ovo drugo tijesto sa kvascem ne smije biti tekuće.
Kada je uskisnulo radi se treće tijesto dodavajući 10 jaja, 2 dijela maslaca, šaku šećera i brašna koliko popije.
Kada je uskisnulo pomiješa se odmah sa ostatkom jaja, šećera, Itd Itd
Šećer se pomiješa sa brašnom, bjeljanjak se istuče u snijeg i pomiješa sa tijestom.
Tijesto ne smije biti tvrdo.

Bilježnica recepata u arhivi Gordane Rako Radić

Cvjetnica 2019. godine u Imotskom

Ptičice, “tičice” izrađene za  Cvjetnicu 2019. godine u Imotskom u obitelji Katije Nikolić. Cijela obitelj Nikolić izrađuje “tičice” svake godine za Cvitnicu te na taj način nastoje održati tu staru, lijepu imotsku tradiciju. Članovi obitelji Nikolić su jedini u Imotskom koji su se odvažili izrađivati i druge ukrase od smokvine srčike, križeve, skalice, trnove krune, čak i kliješta. Danas je na portalu 24 sata objavljen intervju sa Nenukom i Katijom Nikolić pod naslovom “Stoljetna tradicija ukrašavanja maslinovih grana u Imotskom” u kojem među ostalim Katijina svekrva, gđa Nenuka Nikolić kazuje da je kao djevojčica živeći među imotskim kamenim kućama i kalama vireći kroz drvena vrata susjedne avlije šjore Rine Mirošević pokušavala saznati kako šjora Rina porijeklom Talijanka izrađuje malene golubice, tičice. Šjora Rina Mirošević izrađivala je tičice i onda ih rado poklanjala, ali je ljubomorno čuvala način izrade od drugih te nikome nije željela prenijeti vještinu izrade golubica, tičica naučenu od majke Angeline de Rosignoli koja je nakon udaje za Antonija Miroshevicha došla živjeti u Imotski. Nenuka je bila znatiželjna i stalno dosađivala Rini koja joj je ipak pokazala način izrade baš kao Ćelestini Dunda i nekim drugim tadašnjim imotskim djevojčicama. Nenuka i Katija Nikolić i dalje prenose na mlađe generacije umijeće izrade “tičica” i na taj način čuvaju od zaborava ovu prekrasnu tradiciju dugu više od stotrideset godina koju su donijele talijanske obitelji doseljavanjem u Imotski.

Fotografije u vlasništvu Katije Nikolić

https://www.24sata.hr/…/stoljetna-tradicija-ukrasavanja-mas…

 

Kćeri braće Mirka i Petra Marče u Imotskom 1915. godine

Sve kćeri braće Mirka i Petra Marče u dvorištu obiteljske kuće u Imotskom 1915. godine. Stoje s lijeva kćeri Mirka Marče: Đilda (1899), Ljuba (1897), Ana (1901), Marija (1894) i Đema (1896) te tete Ida Nikolić (1870) i Paulina Marče (1866). Sjede s lijeva kćeri Petra Marče: Valerija (1903), Antonjeta (1905) i Marija (1895).
Mate Marče (1830) i Marija Vuleta (1841) imali su sinove Mirka (1869) i Petra (1865) veleposjednike i trgovce te kćer Virginiju (1870). Mirkov i Petrov djed Petar Marče (1780) doselio se iz Splita i oženio Imoćanku Anu Katanušić (1809). Dvije kuće Marče sagradio je krajem 18. stoljeća bogati trgovac Nikola Mendeš iz Sovića kojem su pomoćnici bili braća Marin i Petar Marče iz Splita. Kako Nikola Mendeš nije imao djece oporućno je 1835. godine kuće i ostalu imovinu ostavio braći Marče. Svi Marčini bavili su se trgovinom i postali veleposjednici, a u jednoj od njihove dvije kuće, zapadnoj sa prizemljem i četiri kata nalazio se Sud do 1915. godine, te u posebnoj zgradi u dvorištu sudski zatvor. Mirko se ženo dva puta, a prva žena mu je bila Marija Benković (1862) te je imao pet kćeri. Petar se oženio za Paulinu Nikolić (1870), kći dr Petra Nikolića koji je kao sudac došao u Imotski te su imali sinove Marina (1893) i veterinara Matu (1897) te tri kćeri.

 

Statut Društva za suzbijanje alkoholizma u Imotskoj krajini

Naslovna stranica knjižice Statuta Društva za suzbijanje alkoholizma u Imotskoj krajini u nakladi Hrvatske tiskare i dr., Šibenik 1913. godine. Navode se neki dijelovi teksta iz Statuta:… Obseg djelovanja društva obuhvata Imotsku Općinu, a cilj društva je suzbijanje alkoholizma. Ovaj se cilj postizava pučkim predavanjima, bezplatnim dieljenjem brošira, izvješenjem i tumačenjem slika i oglasa u gostionama, krčmam, svratištima i javnim zgradama; spriječavanjem štetne uporabe alkoholičnih pića i uobće poduzimanjem svih koraka, koji bi mogli da zgodno dovedu do cilja… . Glavna se skupština obdržava svaku godinu po jedanput u Varoši Imotskoj, polovicom oktobra. Opazka:… Ovo je družtvo dozvoljeno Namj. odlukom 29. kolovoza 1913.

Izvor: Obiteljska arhiva

Imotski, pogled sa zvonika na školsku zgradu 1920. godine

Imotski, pogled sa zvonika na školsku zgradu 1920. godine, razglednica sa vizurom jednog dijela Imotskog prije gotovo 100 godina. Na fotografiji se u prvom planu vidi južni dio zgrade Gimnazije sa terasom koja je poslije nadograđena. Dalje na osami vidi se kuća Luke Milinovića koji je kupio dvije kuće advokata dr Jure Ferrija iz Trpnja koji je umro u Imotskom 1917. godine i spojio ih u jednu. Ispred kuće Milinović južno je veliki kompleks zemljišta, a vidi se dio čuvenog Milinovića perivoja sa šetnicama ograđen kamenim zidom. Za vrijeme II svjetskog rata kuća je zapaljena, a kamenje sa kuće upotrijebljeno je za gradnju prve stambene zgrade u Imotskom. Između gimnazijske zgrade i kuće Milinović, ispred hotela Dunda koji se na razglednici ne vidi padinom prema jugu spušta se Marčina ograda, a u daljini se vide zgrada i skladišta Režije duhana.
Nakladnik Papirnica Ivanović

Razglednica u obiteljskoj arhivi

Imotski, Franjevačka samostanska i župska crkva sv. Frane Asiškoga

Imotski, Franjevačka samostanska i župska crkva sv. Frane Asiškoga (1863.-1888.)
Imotska samostanska crkva sv Frane podignuta je djelomično na mjestu stare crkve iz 1736. godine. Građena je i rešena četrdeset godina od 1863. do 1904. Ni jedna crkva u Imoti, pa i šire, nije dosegnula tako punu mjeru cjelovitosti, usklađenosti i veličajnosti kao ona, zapisao je Josip Ante Soldo.

Izdavač: Franjevački samostan sv. Frane Asiškoga, Imotski, Foto Živko Bačić

Sestre Milica (1898.-21.03.1985.) i Nevenka Tripalo (1905.)

Sestre Milica (1898.-21.03.1985.) i Nevenka Tripalo (1905.) u tinelu svoje obiteljske kuće na imotskoj Pjaci 1930. godine. Milica Tripalo, jedna od tri kćeri Josipa Tripala umrla je na današnji dan prije 34 godine. Nevenka Tripalo umrla je jako mlada, kao i Marija Tripalo starija Milicina sestra udana za dr Ivu Jelavića. Teta Milica Tripalo, šinjorina Milica kako su je zvali Imoćani bila je izuzetno dobra i plemenita žena koja je dugi niz godina vodila domaćinstvo obitelji Tripalo u kojem su uz nju bili braća Ljubo, imotski načelnik i Miro koji je vodio trgovinu smještenu u kući. Po sjećanju njihovog malog rođaka Pere Čumbelića u Tripala se uvijek fino jelo, a teta Milica i njena braća su mu se uvijek smiješila i imala lijepu riječ dok je švrljao po dućanu barba Mira i zavirivao u kancelariju barba Ljube. Pripadnici obitelji Tripalo bili su izuzetno dobri i plemeniti, na pazarni dan u kući Tripala dijelila se siromasima hrana koju je Milica pripremala, a skalini kuće su bili puni sirotinje. Milica Tripalo je uvijek pomagala potrebitim i svima te je i samostanu u Imotskom poklonila kolekciju umjetničkih slika koje su pripadale njenom bratu Ljubi Tripalo.

Fotografija u arhivi obitelji Radovinović Tonković