Knjižnica obitelji Radovinović Jagul

Dio knjižnog fonda knjižnice obitelji Radovinović Jagul u Imotskom. Najveći broj knjiga u knjižnici tiskan je na hrvatskom, talijanskom i njemačkom jeziku, pojedine na drugim jezicima, a veći dio fonda čine knjige tiskane u 19. stoljeću. Knjižnica imotske obitelji Radovinović primjer je obiteljske knjižnice koja je nastajala gotovo 200 godina. Ukazuje na različite intelektualne i umjetničke interese pojedinih članova obitelji koji su na knjigama često potpisani što doprinosi boljem upoznavanju obiteljske povijesti.

Fra Ivan Tonković (1850.-1911.)

Dana 01. travnja 2020. godine navršilo se 170 godina od rođenja fra Ivana Tonkovića (1850.-1911.), skromnog i smjernog imotskog franjevca, gvardijana imotskog samostana (1902.- 1911.), definitora Franjevačke provincije i utemeljitelja imotskog crkvenog muzeja. U nastavku se o značajnom ali široj javnosti nedovoljno poznatom imotskom franjevcu daje tekst Snježane Tonković.
SPOMEN NA ŽIVOT I RAD FRA IVANA TONKOVIĆA
Fra Ivan Tonković rodio se u Podbablju-Zmijavci, svećenikom je postao vrlo rano, 1873. nakon završenog bogoslovnog studija. Prvo službovanje vezano je za njegov rodni kraj, odnosno Imotsku krajinu. Ubrzo je dobio premještaj u Sinj na Franjevačku gimnaziju gdje je radio kao profesor poučavajući hrvatski jezik, književnost te povijesne znanosti. Sinjska gimnazija je prva u Dalmaciji (1838.) uvela kao obvezu uporabu hrvatskog jezika u obrazovni sustav. Fra Ivan je posebnu ljubav gajio prema domaćoj riječi, osobito govoru Imotske krajine. Mnoge njegove crtice i književni uradci pisani su u tom duhu. Boraveći na Franjevačkoj gimnaziji upoznao se i s brojnim muzejskim predmetima koje je tamo zatekao te ih popisao i dokumentirao, i tako udario temelje budućem samostanskom muzeju. Tada se probudilo i njegovo zanimanje za arheologiju i istraživački rad, pa je počeo istraživati rimski Aequm-Čitluk kraj Sinja. Istraživanja su urodila otkrićem nalaza koja su upućivala na važnost lokaliteta. Međutim bez financijske pomoći radovi su ubrzo obustavljeni, a nastavljeni tek nakon njegove smrt uz novčanu potporu austrijskog Arheološkog društva. Povratkom na službu u Imotsku krajinu 1897. uz svoje svećeničke obveze otpočeo je s arheološkim istraživanjima bazilike u Zmijavcima podno Dikovače, predjel Crkvina. Godine 1902. postao je gvardijanom Samostana u Imotskom koju dužnost je obavljao do svoje smrti 17. listopada 1911. Za života bio je dužnosnik i obnašatelj više funkcija od župnika, profesora, dekana do tajnika i definitora Franjevačke provincije. Zaslugom fra Ivana Tonkovića utemeljena je arheološko-etnografska zbirka franjevačkog samostana u Imotskome 1897. Moguće je da se fra Ivan Tonković u svojem radu poveo za fra Lujom Marunom, osnivačem starohrvatske arheologije, od kojeg je često tražio savjet i mišljenje. Bavio se pisanjem feljtona i putopisnih crtica s lijepim opisima ljudi i krajolika naše Zagore. Objavljivao je najviše u Narodnom listu (Zadar) od 1886. do 1890. Također o običajima i vjerovanjima naroda Imotske krajine koristeći se pri pisanju bogatstvom govora i izraza ovog kraja, što i do danas čini vrijedan izvorni materijal za jezikoslovce, etimologe i etnologe. Bavio se pisanjem proze te prevođenjem latinskih tekstova vjerske tematike -“De imitatione Christi“ (Nasljeđuj Krista), knjiga koja je bila najčitanije štivo nakon Biblije. O svojim arheološkim istraživanjima u Zmijavcima pisao je razna izvješća i članke u „Bulletinu za arheologiju“.
OSVRT NA RADOVE ISTRAŽIVANJA RANOKRŠĆANSKE BAZILIKE U ZMIJAVCIMA
Fra Ivan Tonković zaslužan je za otkrivanje i istraživanje arheološkog lokaliteta u Zmijavcima na predjelu Crkvine kojim je upozorio javnost na važnost otkrivene bazilike. Radio je na lokalitetu marljivo i predano uglavnom financirajući sam troškove istraživanja. Uz istraženi tlocrt crkve otkopao je mnogo kamenih ulomaka koji su pripadali crkvenom namještaju ( najvažniji su ulomci oltarske pregrade). Također je našao veći broj rimskih spolija s natpisima čiju je deskripciju i dataciju uspješno obavio. Iako su mu se kao amateru potkrale u radu neke pogreške one su zanemarive u odnosu na važnost otkrića za znanosti. Zbog nekih nedorečenosti u fra Ivanovom radu kao i činjenice da je istraživanjem obuhvatio malu površinu prostora nedostatnu za donošenje bitnih zaključaka vezanih za lokalitet, donesena je odluka o revizijskim istraživanjima 1981. Tom prilikom proširena su iskapanja izvan gabarita crkve što je rezultiralo pronalaskom zgrade krstionice, smještenom uz sjevernu stranu crkve s krsnim zdencem unutar građevine. Ovo je bilo važno otkriće kojim su odbačene sve sumnje u ispravno datiranje crkve, te njeno smještanje u vremenski kontekst kojem ona pripada, a to je kraj 5.st. odnosno ranokršćansko razdoblje, kojem pripada i sva otkrivena skulptura. Revizijska istraživanja ovog lokaliteta bilo je potrebno obaviti i radi učestalih objava članaka zlonamjernog sadržaja, koji su se 70- tih i 80-tih godina prošlog stoljeća pojavili u srpskoj arheološkoj literaturi od njihovih arheologa, koji su baziliku u Zmijavcima datirali u 12 st. – 14 st., a crkvenu skulpturu (osobito dijelove oltarske ograde) tendenciozno pripisali srpskoj srednjovjekovnoj umjetnosti. Ova teza odnosila se i na većinu ranokršćanskih crkvica pronađenih u Bosni i Hercegovini. Stoga je bilo veoma važno objaviti rezultate arheoloških istraživanja crkve u Zmijavcima i argumentima se suprotstaviti onima koji su skloni mijenjati povijesne činjenice iz vlastitih, političkih ili drugih pobuda.

Snježana Tonković

 

Focaccie di Pasqua

 

Uskrsnja foccacia2 Uskrsnja foccacia1

Stari recept za uskrsnu pogaču, focacciu iz bilježnice recepata imotske kuće Colombani koje je zapisivao Marketo Colombani (1887.) te njegove sestre početkom 20. stoljeća. Focaccie di Pasqua porijeklom su iz Venecije gdje se i danas tradicionalno pripremaju. Uskrsna pogača koja nas nostalgično vraća u neka prošla vremena radila se gotovo dva dana u raznim oblicima pa tako i u obliku golubice, colombe.
Focaccie di Pasqua

2 1/4 litri di farina, 6 dec lievito, il cucchiai di burro liquefatto, 12 cucchiai zucchero. raschiatura di limone, un po di uva, un po di sale (una ventina di mandorle pelate i tagliate come pignoli) e occorrente latte. Sette uova delle quali si levano quattro chiare a parte, battute a neve. Al dopo pranzo si fa un piccolo lievito con un po di farina ed un pozzico di zucchero ed un po di latte tanto da formare un panettino e si lascia lievitare. Sino alla sera si imparta tutto, aggiungendo anchi la neve, le uova, burro e latte si sbatte bene sino che si formiano le vesciche poi si lasci lievitare sino la mattina, e poi in fine si formano le focaccie.

Uskrsne pogače

2 1/4 kg brašna, 6 dec kvasca, žlica rastopljenog maslaca, 12 žlica šećera, nastrugane limunove korice, malo soli (dvadesetak oguljenih i narezanih badema kao pinjoli) i mlijeka koliko treba. Sedam jaja od kojih se odvoje četiri bjeljanka koji se utuku u snijeg. Poslije ručka napravi se kvas sa prstohvat šećera i malo mlijeka toliko da se napravi mala bublica koja se ostavi dizati do večeri. Uvečer se zamijesi sve zajedno dodajući snijeg, jaja, maslo i mlijeko te se dobro miješa dok se ne pojave mjehuri i ostavi se dizati do jutra, a zatim se konačno ujutro formiraju pogače.

Bilježnica recepata u vlasništvu Gordane Radić

Razglednica poslana iz Imotskog 13.04.1916. godine

Žurna narudžba Katinke Vuković (rođ. Bitanga) iz Imotskog poslana u Split malo prije Uskrsa, 13.04.1916. godine sestri Mileni Ivančević. Katinka piše:
Draga sestro!
Ni danas od tebe ništa! Netom ovo primiš molim te učini da mi impakiraju odmah 1/4kg. kvasa od pive, 1/2 kg. ml. masla i 1 f. mirisa od ruže. Nanovo molim odmah jer će mi zakasniti. U velikoj brzini jer dižu taman poštu. Grlim tvoje, uvijek ljubeća Katinka!
U nastavku pročitajte tekst o imotskoj torti objavljen u listu “Imotska krajina” od 31.05.2002. koji je napisao Katinkin sin dr Veljko Vuković.
IMOTSKA TORTA
Kad čovjek dugo živi, dosta proživi i doživi. Sjeća se lijepih i ružnih događaja kojih se sretao u životu. Drago mu se sjećati djetinjstva. Pameću hoda po kuhinji, gleda majku, kako sprema jela. Posebno je bilo lijepo i mirisavo za velike blagdane. Za Božić su se spremali medeni kolači, za Uskrs sirnice i garitule, koje su se sastojale od tijesta spletenog poput kose na vrhu je bilo kuhano jaje. Osim toga majke bi pripremile u Imotskom i drugih slatkiša. Ručkovi velikih blagdana na svršetku začinjali su se uvijek kakovom poslasticom. Posebno se cijenila Torta imoćana – Imotska torta. Preživjela je duge godine pa i dandanas počasti goste, prijatelje svojim ukusom i svojom formom. Na vratima mi je 90 godina. Rodio sam se u Imotskom.
Dobro se sjećam, kad se ona spremala u pojedinim zgodama. Kao dijete u kuhinji sam čekao, kad će smjesu sastavljenu od bajama i jaja izlijeti u posebnu tepsiju, obloženu listom od tijesta, a površinu joj ukrasiti trakama od tijesta. To su stvarale četvrtaste dijelove. U te trakove usadili bi se oljušteni bajami. Ne sjećam se pojedinih detalja. Znam da se posvećivala posebna pažnja kod njezina spremanja, tepsija se stavljala u pećnicu, špakera, koje se palio drvima. Ja bih čekao taj čas da mogu polizati lonac u kojem se priređivala. Domaćica bi više puta pećnicu otvarala, vodeći računa da torta ne bi pregorjela. Svaki put bi kuhinja ugodno zamirisala.
U najviše slučajeva Imotska torta slala se kao poklon prijateljima za pir prigodom vjenčanja. Često se po našim imotskim kućama spominjala “torta imoćana” a rafijoli makarski. Začudilo me, kad više puta čujem na televiziji, pročitam u tisku da je “Torta imoćana” promijenila ime. Makarani su je prozvali “Torta makarana”. Želja mi je da se Makarani i dalje goste svojim rafijolima a Imoćanima neka prepuste njihovu “Tortu imotsku”.

 

Golubica koju je krajem 1990.-ih izradila Celestina Ćela Dunda

Golubica koju je krajem 1990.-ih izradila Celestina Ćela Dunda (1923.-2001.). Jedan od starih imotskih običaja vezan uz Cvjetnicu koji potječe od 19. stoljeća je izrada golubica, simbola Duha svetoga. Katarina Rina Mirošević (1882.-1973.) prva ih je počela raditi, a vještinu izrade golubica Rina je naučila od majke Talijanke iz Splita Angeline de Rosignoli koja je nakon udaje za Antonija Miroshevicha došla živjeti u Imotski. Rina je golubice radila do duboke starosti i dok je ruke nisu počele boljeti. Po sjećanju Ćelinih sestara Emilije (1922.) i Milene (1925.-2019.) Ćela je kao djevojčica znatiželjno virila kroz drvena vrata i na lijepu kamenu kuću Rine Mirošević da bi vidjela kako šjora Rina izrađuje malene golubice. Iako je Rina rado poklanjala golubice ljubomorno je čuvala način izrade od drugih te nikome nije željela prenijeti vještinu izrade. Međutim po kazivanju Ćelinih ponosnih sestara koje su i poslije niza godina bile ljute na sebičnu Rinu, umjetnički talentirana i dobrog oka Ćela je uspila vidjeti kako Rina izrađuje golubice. Plemenita i draga Ćela Dunda golubice je godinama sama izrađivala i za razliku od Rine Mirošević to iskustvo rado prenosila drugima. Na području Imotskog, uz golubice, s vremenom su se od srčike smokve počela izrađivati i oruđa Kristove muke – „Arma Christi“. Ćela Dunda je sa sestrom Emilijom prije II svjetskog rata sve do 1960.-ih među ostalim radila i cvijeće od krep papira za vjenčanja, sprovode i druge prigode jer ljudi nisu imali mogućnosti kao ni novca za kupovinu svježeg cvijeća. Poslije su vrijedne ruke sestara Dunda nastavile izrađivati aranžmane od svježeg cvijeća. Boris Pervan u Sjećanjima na imotske sride piše:”Momci opet, štaš govorit, posli leve, uvatili bi se pod ruke, nakrivili kapu ispod koje je virio čuperak ricaste kose, na grudima cvit od krep papira što su kupili u Dundinih i ganga iz svega glasa: “Jamilo me, jamilo me, ćaćina mu toga, tri godine nije više moga”.

Anamaria Marušić Tonković

 

 

Kameni mortar-tarionik iz kuće Radovinović

albarelo

Kameni mortar-tarionik iz kuće Radovinović pronađen u ruševinama franjevačke crkve i samostana na Opačcu, a prilikom gradnje Gospine kapelice posvećene Blaženoj Djevici Mariji od Ružarija, podignute u 18 st. (Riječ mortar, mortario u hrvatskom jeziku ima značenje mužar, stupa – radi se o nazivima za posude u kojima se ručno melju žitarice i slično, a tarionik je porculanska zdjelica s tučkom, dio laboratorijskog posuđa koje služi za drobljenje.) Mortar iz Radovinovića kuće koji je bio u vlasništvu Marije Franceschi Radovinović može se datirati u razdoblja kasne gotike, odnosno u konac 14. i početak 15. st. Mjesto nalaza mortara čini ga vrijednim i značajnim, te relevantnim za utvrđivanje ranijih pretpostavki o životu male franjevačke zajednice koja je u svom misionarskom poslanju obitavala na ovom prostoru još na početku 14. st. Nema sumnje da je mortar nekada bio u vlasništvu franjevaca na Opačcu i dio inventara njihovog samostana i crkve. Služio im je u crkvi- za usitnjavanje tamjana – ali isto tako mogli su ga koristiti u svojoj samostanskoj ljekarni. Poznato je da su nositelji ljekarstva u srednjem vijeku bili upravo franjevci a njihovi samostani postaju sjedišta medicinske znanosti. U svojim samostanskim vrtovima uzgajali su brojno ljekovito bilje a bili su veliki poznavatelji njihove primjene. Uz svoju bolesnu samostansku braću prvi su liječili svjetovne ljude i tako utrli put prvim hospicijima. Zapisivali su svoja iskustva u liječenju kao i recepte lijekova te su na taj način nastale brojne, u narodu cijenjene ljekaruše. Mnoge od njih su se
stoljećima prepisivale, dopunjavale i takve sačuvale do danas. Možda nije na odmet ovdje spomenuti još jednu posudu s prostora Imotske krajine koja se koristila u ljekarstvu, a čije mjesto nalaza zasada ostaje nepoznato pretpostavljam negdje u blizini Vrljike jer ima na stjenkama dosta nataloženog kalcita što govori da je dugo boravila u vodi. To je keramička posuda poznata pod nazivom allbarello, a služila je za čuvanje ljekarničkih pripravaka-droga, datira se u 15 st., uvezena je iz Italije. Danas se nalazi u Zavičajnom muzeju u Imotskom. Prilikom sustavnih arheoloških istraživanja samostana i crkve na Opačcu pronađena je jedna dosta oštećena medicinska pinceta – također sada u Zavičajnom muzeju. Pincete su važan apotekarski i medicinski pribor, namjenom i izgledom nisu se mijenjale od rimskog razdoblja do danas.
Svakako da svi ovdje spomenuti predmeti uz gore opisani mortar, ako tomu još pridodamo i neke sačuvane rukopise ljekaruša, čine važan doprinos proučavanju razvoja ljekarništva i prvih medicinskih početaka, te općenito skrbi o zdravlju ljudi na prostoru Imotskog i Krajine. Jezgru tih začetaka činila je srednjovjekovna samostanska zajednica franjevaca na Opačcu.

Snježana Tonković

 

Likaruša fra Šimuna Gudelja

KADULJA
Koronovirus raširio se cijelim svijetom i bitno nam promijenio svakodnevne životne navike. Ljudi umiru, a medicina još nije pronašla djelotvoran lijek. Protiv širenja zaraze za sada je ipak najefikasnija izolacija. Prije mnogo stoljeća ćovječanstvo se susretalo sa sličnim problemima, kada bi znatno smrtonosnija kuga povremeno zavladala svijetom. I tada je bila bitna izolacija, ali to nije bilo dovoljno, pa su ljudi pokušavali pronaći nekakav lijek oslanjajući se na dugogodišnje iskustvo i lako dostupne sastojke. Još je starorimski liječnik Galen preporučao luk kao djelotvorno sredstvo protiv zaraze. Poznato je da su u lazaretima koristili kvasinu za pranje ljudi i životinja, a najcjenjenija je među takvim priručnim “lijekovima” ipak bila upravo kadulja ili salvia officinalis. Kadulju najčešće nalazimo u prirodi, ali može se uzgajati u vrtovima, pa i u pitarima. Bere se u proljeće, u vrijeme cvatnje, ili kako narod kaže: Kadulju beri kad ideš za križem! Koristila se kao lijek kod infekcije dišnih puteva, gripe, astme, bronhitisa, a na osnovu mojeg osobnog stomatološkog iskustva mogu potvrditi i da je zbog svog antiseptičkog djelovanja pomagala kod upale gingive, parodonta, afti….Godine 1630. u Toulouseu je harala kuga. Međutim, četiri razbojnika nesmetano su provaljivali u kuće zaraženih, pljačkali ih, a da nijedan nije obolio, iako su bili u srcu zaraze. Kada ih je dostigla ruka pravde osuđeni su na smrt, ali im je obećano pomilovanje, ako otkriju sastav tajanstvene tekućine, kojom su se mazali kako bi stekli imunitet. Da bi spasili glavu otkrili su tajnu o čudotvornom rastvoru, koji se radio od kvasine, kadulje, majčine dušice, lavande, ružmarina i nekih drugih aromatičnih biljaka. Nisu uzalud stari Rimljani kadulju zvali salvia salvatrix, dakle spasonosna kadulja, a još iz Srednjeg vijeka poznata je izreka: Kako čovjek može umrijeti, ako mu u vrtu raste kadulja? Da li bi u sadašnjoj situaciji kadulja mogla pomoći- ne znamo. Ali vrući čaj od kadulje zaslađen medom sasvim sigurno nikome ne bi naštetlo.

I još nešto: HVALA VAM ŠTO STE OSTALI DOMA!

Antonjeta Baškarad Jutronić

Na fotografiji najstarija i najbogatija imotska, a po nekim izvorima i najstarija hrvatska likaruša formata 19×14 cm koju je bosančicom na rodnoj ikavici 1771. godine napisao fra Šimun Gudelj (1724.- 1804,). Likarušu koja se čuva u imotskom samostanu posvetio je prijatelju don Grgi Ujeviću, župniku Imotskih Poljica. Fra Šimun Gudelj u svojoj likaruši spominje narodne nazive biljaka koje su se koristile u pučkoj medicini, a sve su rasle na području Imotske krajine dok za neke spominje i lokalitete gdje ih je vidio.

Pogled spolja na Varoš Imotski 1908. godine

Pogled spolja na Varoš Imotski 1908. godine, Vlastnik M. Dunda. Na razglednici se vide ostaci Kvartira-vojarne i konjušnice (tal. quartiere-logor, vojarna) koju su Mlečani sagradili u Glavini nakon završetka mletačko-turskog rata 1717. godine. 
Kuga je pustošila Imotu u više navrata, a najjači valovi kuge zabilježeni su 1729.-1731.,1733.,1744.-1747., 1763.-1764. i 1782.-1784. godine. Oboljeli su se liječili ako je uopće bilo lijeka, u lazaretima i u bolnici, a mrtvi su se oprezno zakapali u duboke jame do kojih bi ih dovlačili vojnici. Vukli su ih iz kuće jednom željeznom kukom i u nju zatrpali, a da se tom prigodom ne bi ničega dotakli. Kuku bi kasnije na velikoj vatri užarili i na taj način raskužili. Kuće bi oboljelih spaljivali, a tako i nihovo pokućstvo i robu. Zbog nerodice i gladi 1783. godine odselilo se iz Imote u Bosnu 155 obitelji s 513 muškaraca i 417 žena. Neki od njih okuženi se vratiše kući. Okužila bi se cijela Imota da mletačka vlast okužene nije zadržala u lazaretima na granici gdje mnogi pomriješe.
Ante Ujević (1954.) Imotska krajina
Fra Stipan Zlatović u “Franjevci države presvetog Otkupitelja” navodi cit:”Fra Šimun Gudelj o tome piše:
Kad god 1783. zapali kužna bolest u Bosni, ona čeljad što se onamo nalazila iz ove krajine, poče bižati u svoju domovinu. Veliki lazareti bijahu na Posušju i na Hržanovu, gdi u čišćenju mnogi umriše i krajina srićom nije se otrovala. Kužne ispovidaše ot(ac) Gudelj i ostali redovnici imotski velikom ljubavlju i kršćanskim požvrtovanjem. Sinjska se krajina od pribiga otrova i u njoj pogibe 1488 čeljadi”.

Razglednica u vlasništvu Antonjete Baškarad Jutronić

 

Imotski, pogled sa školske zgrade u izgradnji 1910. godine

Imotski, pogled sa školske zgrade u izgradnji 1910. godine.
” ….Glava Imocke krajine, starina Imocki, poput surog orla uzvijo se na klisuru uz jezero, pa u pramčioku (položaj prema suncu) sunča se i divi pitomom polju, župama oko polja, brigovima i brdima, štono se ko “na skalinade” uspinju sve do visoke Bijakove, koja pokrila glavu oblakom, i do studene Kamešnice i Zavelima, štono se često u bilo oblače……Odma od polja uzdiže se jedan veliki brig Podi, di naglo di pomalo. Brig je pun jezera, više suvi nego s vodom. Jezera su straovita pogledati, a kamoli se u nje spuštati. Najviše ji ima u Lokvičićim a najstrašnija su blizu Imockog Crljeno i Imocko (Modro) jezero……
Ja sam rođen u Gornjim Vinjanima, Blizu Imockoga, i to na Blagovist, 27.III.1876. Tada u Vinjanim nije bilo škole, zato me otac, pokojni Ivan (Bog ga raja napojio) za pune dvi godine slao u Posušje, a druge dvi u Imocki, u pučku školu. Zatim sam završio franjevačku gimnaziju u Sinju, a teologiju u Šibeniku i Makarskoj. Po dovršenim naucim bijo sam učiteljem na gimnaziji u Sinju za 15 godina, zatim župnikom u Lovreću 7, a u Runovićim, na zdravlje, evo već dvanaestu pasem. Samo u Boga pitam, da me uzdrži u zdravlju i da dovršim ovu rađu. Oće, akobogda!…..
U Runovićim, na Ilinjdan 1934.

Otac fra Silvestar Kutleša, župnik

Razglednica u vlasništvu Ivana Bogavčića objavljena u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) Igora Goleša

Katastarska karta Imotskoga koju je izradio mjernik Anton Višić 1835. godine

Korona virus

Prije dva mjeseca čitali smo kako se u dalekoj Kini u gradu Wuhanu, pojavila nova vrsta gripe, znatno opasnija od dosadašnjih, a prenosi je korona virus. Ubrzo se proširila na Japan i Južnu Koreju, a već danas je i cijela Europa u velikim problemima. Otkazuju se avionske i željezničke linije, bitno je smanjen cestovni i pomorski promet, državne granice se zatvaraju, sportske i kulturne manifestacije otkazuju. Gospodarstvo je u krizi, škole zatvorene, turizma nema, kao da je cijeli život na neki način zaustavljen. Dosta je umrlih pa je proglašena pandemija. Znatan broj ljudi je u izolaciji, a daleko više ih je u dobrovoljnoj samoizolaciji, pa se na taj način pokušava ograničiti širenje zloćudnog virusa.
A kako su se prije više stoljeća ljudi borili protiv zaraze, konkretno protiv znatno smrtonosnije kuge, koja je relativno često posjećivala Europu?
Kuga je najčešće dolazila sa Bliskog istoka, odnosno iz Otomanskog carstva, a Split se nalazio na jednom od najvažnijih pravaca preko kojih se odvijala trgovina između tadašnje Turske i Venecije. Stoga 1580. godine splitski Židov Danijel Rodrigo gradi lazaret, relativno velik sklop zgrada, gdje su trgovci, ljudi, životinje i roba, morali boraviti 40 dana u karanteni prije ulaska u grad. Quaranta na talijanskome znači četrdeset, pa odatle i naziv ovoj strogoj izolaciji. Tu se obavljalo raskuživanje prozračivanjem, iskuhavanjem te pranjem u vodi s dodatkom kvasine.
Imotski je također imao svoj lazaret, što se dobro vidi na staroj katastarskoj karti Imotskoga koju je izradio mjernik Anton Višić 1835. godine.
A što se događalo s naseljima, koja nisu imala mogućnosti zaštiti se na takav način?
Sumartin je malo mjesto na istočnome dijelu Brača, što ga je 1646. osnovao Imoćanin fra Petar Kubat. Za vrijeme posljednje splitske kuge godine 1784. jedna zaraženi komad robe prispio je u Sumartin i izazvao zarazu. Čim se doznalo za pojavu kuge odmah je poslana vojska koja je opkolila mjesto da nitko ne bi mogao ući ni izaći, a svi sumartinski brodovi izvučeni su na kraj. U „Makarskome ljetopisu“ iz toga vremena čitamo:
Aprile 1784.: Na 15. ovoga oglasi se kuga na vrhu Brača sv. Martina i u osam danah umri 37 čeljadi. Poče sa svi strana žestoka kontomacija i straže jedna do druge, i nikome ne dadu pristupi po moru. Odili su naši Makarani na Brač i nosili su kruha, mesa i drugi stvari za pomoći one siromahe kužne. Evo i danas na 29. treći put otiđoše i odnesoše pun levut kruha, mesa i druge potribe.
Maggio 1784.: … Na 4. ovoga umri od kuge na Braču fra Filip Čović gvardijan i kurat; dosada umri čeljadi u rečenom mistu 94…
Giugno 1784.: … Na 8. ovoga dođe iz Mletaka u Split Angelo Diedo inquizitur, i uze vladanje od zdravlja Generalu, Ovi Inquizitur posla proklam, da ako bi se koji naša, koji bi priša zapovid od sanitadi iliti zdravlja, da se ima odma mušketat in termine di tre ore… Na 9. umri od kuge na Braču jedan korneta i jedanaest soldata koji bijahu poslani da čuvaju ono misto, da se ne bi druga mista okužila…
Luglio 1784.: Od Svetoga Ivana Krstitelja i svoga ovoga miseca jula nije niko umra od kuge ni u Braču ni u Splitu…
Brod, kojim je dopremana neophodna hrana stanovništvu, iskrcao bi namirnice izvan mjesta, na škrapi, a tek po odlasku broda mještani bi smjeli doći po donesenu hranu.
Ova kuga trajala je oko tri mjeseca. Za to vrijeme od 350 stanovnika Sumartina umrlo ih je preko 150.
Srećom, sada su ovo tek tužne uspomene. Danas, zahvaljujući napretku medicine, a pogotovo izvanrednim naporima zdravstvenih radnika, nadamo se da će i ova pandemija koronavirusa uskoro ostati tek u neugodnom sjećanju.

Iz samoizolacije, pozdrav mom rodnom i ljubljenom gradu na gori.

Antonjeta Baškarad Jutronić