Kamenmost kod Imotskoga, 1909. godine

Kamenmost kod Imotskoga, 1909. godine, fotograf St. v. Ossko, Sarajevo; Vlastnik J. Tripalo. Razglednica je poslana 1913. godine iz Imotskog u Spljet Cijenjenoj Gospođi Mileni Bitanga Ivančević.
Kamenmost je najstarije naselje u Podbablju, a prvi put se spominje 1400. te godine. Kameni most preko Vrljike porušen je 1944. godine za vrijeme II svjetskog rata, a na istom mjestu nekad je stajao rimski most, na putu iz Ad Novae (Runovića) prema Prološcu (Epilentio) te Duvnu (Delminium). Prilikom gradnje kuće Filipa Patrlja 1886. godine pronađeni su razni arheološki nalazi iz rimskog doba. Pokraj ceste je i groblje te stara župna crkva Sv. Luke izgrađena u 15. st., a obnovljena 1705. godine kada je posvećena sv. Luki evanđelisti.
…..Kad je preokoračio Kamenmost hladnu Vrliku, nezna se čisto. Neki hoće da ga čak Rimljani prebacili, da im prenese put za Delminium, a sude po nadpisu što je i danas u jednom stupu, te glasi: MARCO AURELIO ANTONIO AUGUSTO ARMENIACO i t.d…. U ono doba, kod Kamenmosta bit će nešto bilo. Pučka veli, da je odmah po porođenju bio manastir kod Kamenmosta, pa prenešen na Vrliku, potom na školjić u Blato, a najposli u Varoš. Otrag dvie godine, dovezao se Filip Patrlj da iz temelja gradi kuću kod Kamenamosta. Što ćeš vidjeti! Radnici kopajuć temelj, odkriše tlo starniske zgrađe, sve popodano na okvire finim šarovitim mozajikom…
Kad je odzvonilo Turčinu, Imotski fratri bez manastira (za Semitecola 1735.) biše na razkršću, “ili bi gradili manastir kod S. Frane pod tvrđavom, ili kod S. Luke uz Kamenmost”…
Fra Ivan Tonković (1890.) Putopisne crte

Razglednica u vlasništvu obitelji

Rp izdan u Ambulatoriju za bolesti žena, kože i stidne

Recept Rp izdan u Ambulatoriju za bolesti žena, kože i stidne, Šoltanina vrlo značajnog za povijest Imotskog dr Josipa Mladinova (1868. -1916.). U Splitu je završio klasičnu gimnaziju, a u Beču je na Carskom Sveučilištu Franje Josipa I diplomirao na Medicinskom fakultetu 1895. godine te specijalizirao ginekologiju i dermatovenerologiju. Dr. Josip Mladinov spletom životnih okolnosti došao je u Imotski te je u neposrednoj blizini Modrog jezera sagradio u historicističkom stilu kamenu kuću u ograđenom njegovanom perivoju te posebnu zgradu za liječničku ambulantu. Osnovao je 1904. godine Društvo za poljepšavanje mjesta i promicanje turizma “Jezero”. a na njegovu inicijativu i novcem 1907. godine sagrađene su 1100 m duge serpentine u Modrom jezeru. Dr. Josip Mladinov ostavio je svoje kuće sa kompletnom opremom Imotskom, te je upravo zahvaljujući njemu organiziran početak zdravstvene djelatnosti u gradu.
Br.
AMBULATORIJ
ZA
BOLESTI ŽENA, KOŽE I STIDNE
Dr. JOSIP MLADINOV
Ordinira od 10-12.

Rp.

Dokument u arhivi obitelji Radovinović

 

Imotski, pogled sa školske zgrade 1910. godine

Imotski, pogled sa školske zgrade 1910. godine. Razglednicu je poslala 15. 07. 1910. godine u Imotski dražesnoj gospođici Mileni Bitanga (1887.-1960.) prijateljica sa odmorišta za konje na Kamenmostu prilikom putovanja kočijom za Split. Pri dnu fotografije vidi se vrt dr Giuseppea Wanmullera na kojem mjestu je podigao kamenu kuću njegov praunuk Norbert Berto Vučemilović (1882.). Kako Berto nije imao djece njegova supruga Danica kasnije je kuću darovala časnim sestrama. Sjeverozapadini dio kompleksa zemlje pripadao je obitelji Colombani koji su na tom terenu podigli kuću na četirii kata (kuća sa šest prozora). U prostranom dvorištu ispred mala je kuća koja je Colombanovima služila kao magazin za trgovačku robu. Natkrita prostorija sa trijemom ispred služila je za kočiju, kola i konje. Lijevo od kuće Colombani su dvije manje kuće Matije Jelavića (između te dvije kuće je stablo). U sredini fotografije je kuća Ligutić koja je u prvobitnom obliku bila turska kula. Između dvije kuće Jelavić je kuća Luke Milinovića na Pazaru (na fotografiji točno ispod Topane). Ta kuća pripadala je Nikoli Mendešu, a on je oporučno ostavio braći Marče 1835. godine. Marčini su kuću prodali Luki MIlinoviću (u njoj se nalazi prostor Privredne banke). Na Topani se vidi glavni ulaz u tvrđavu (sa stanom prvog župnika iz 1717.) uz koji je sa zapadne strane stajala preslica za zvono. Desno od Topane je krov kuće Težulat. Lijevo na fotografiji uz put prema Pjaci je vrt i kuća Colombani, danas u ruševnom stanju. Krajnje lijevo sa vrtom vidi se dio manje kuće Marče. Na fotografiji Iznad kuće Colombani vidi se gornji dio kuće Šoić.

Razglednica u vlasništvu obitelji

Pavao Paolo Bitanga

Pavao Paolo Bitanga sin Andrije rođen je u Runovićima 10. svibnja 1786. godine, a umro je u Imotskom 21. siječnja.1864. godine. Kako je Pavlov stric bio fra Fortunat Radovinović (poslije Bitanga) župnik u imotskom samostanu od 1781. do 1786. godine te gvardijan od 1791. do 1792. godine, pod njegovim utjecajem završio je Franjevačku gimnaziju u Sinju, ali se nije zaredio te napušta Runoviće. Stoga se 1805. godine doseljava u Imotski kao prvi Runovićanin u kuću ispod Volta koju mu je kupio otac. U Imotskom se 1816. godine vjenčao za mještanku Katu Čelan, Nikole, zvanu Kata Cekinarica s kojom je imao tri sina i pet kćeri. Pavlovi sinovi su: Frane Francesco (1818.-1887.), službenik u poreznom uredu u Imotskom oženjen za Anamariu Nani (1824.-1878.), Andrija Andrea (1820.-1878.), državni službenik u Zadru oženjen za Rosu Papucia (1827.-1864.) i dr. Augustin Jago (1841.-1912.) oženjen za Mariettu Lusnik (1853.-1905.). Pavlove kćeri su: Lucija rođ. 1823. god. vjenčana za Ivana Raku, Marija Ana rođ. 1828. god vjenčana za Andriju Tripala, Cecilija rođ. 1830. god vjenčana za Andriju Vrdoljaka, Vancija rođ. 1833. god. vjenčana za Domenica Truccolo i Angela Nina rođ. 1836. god. vjenčana za Mihovila Mišu Vrdoljaka. Potomci Pavla Bitange su preko ženidbenih veza njegove djece rodbinski povezani sa gotovo cijelim Imotskim.
Pavao je za početak 19. stoljeća bio pismen i školovan čovjek, a kako je uz to bio pametan, počeo se baviti posebnom trgovinom u kojoj se brzo snašao. Naime kupovao je zemlje i terene koji su bili djelomično pod vodom, pa ih je dobivao vrlo jeftino, a predviđao je da će oni vremenom presušiti, pa će onda on i naročito njegovi nasljednici od toga imati velike koristi. Poznata je njegova uzrečica koja se prenosi u obitelji generacijama: “Kupuj zemlje dokle okom možeš vidjeti, a kuću da glavu možeš sakriti”. Pavao Bitanga je bio prvi u Imotskoj krajini koji nije bacao kukurozovinu poslije runjenja zrna, nego je koristio kao gorivo te su njegov “izum” brzo prihvatili svi ostali. U usmenoj predaji obitelji do danas je sačuvano da je Pavao pomagao novčano i na drugi način hajducima koji su se pojavili kao jedini oblik otpora protiv Osmanlija na području Hercegovine i Bosne u doba slabljenja Turskog Carstva. Tako se Pavao Bitanga i sam znao provući duboko u njihov teritorij da bi osobno odnio pomoć preobučen u ženu radi opasnosti po svoj život.

Sačuvana je i zgodna anegdota po pričanju Pavlovog unuka dr Pave Radovinovića svojim unukama kad bi ih podučavao o tome što je ispravno postupanje (kad bi ručak kasnio). Naime ručak u Pavlovoj kući morao je biti na stolu točno nakon što zvono na imotskoj crkvi oglasi podne. Pavao bi tada došao kući i ako bi supruga Kata koja je vodila veliko domaćinstvo slučajno kasnila sa ručkom on bi jednostavno uzeo bronzin sa vatre, stavio bi ga na bijeli stolnjak, glasno bi se prekrstio i počeo jesti bilo jelo gotovo ili ne.

Tekst: A.M.T.

https://www.geni.com/peop…/Pavao-Bitanga/6000000014818616522

Imotska mladost na izletu uz Vrljiku, Bara – Perinuša, svibanj 1941. godine

Imotska mladost na izletu uz Vrljiku, Bara – Perinuša, svibanj 1941. godine. Sjede s lijeva: Davor Jerković, Maša Franceschi, s gitarom, Marija Vučemilović, Taša Kurir i Lj. Gudelj. Stoje s lijeva: Dinko Truccolo, Ivo Kvesić, Vanja Franceschi, Pjero Benzon i B.Bego.

„Zbogom brda, zbogom polje, i Imotski misto moje“
…U razdoblju između dva svjetska rata druženje je bilo posebno zanimljivo. To je ujedno i doba moje mladosti pa se svega toga još bolje i još rađe sjećam. Nestankom austrijske krute hijrarhijske podijeljenosti društva i usprkos terorizma vlasti iz Beograda, Imotski doživljava široku demokratičnost u odnosima ljudi, koji u tom harmoničnom življenju postaju jedna velika obitelj….U našem malom mjestu živjelo se sretno, iako ne u blagostanju, a mladima nije ni trebao novac da bi imali zadovoljstva…. Osnivala su se razna društva koja su kroz natjecanja i zabave ispunjavali svakodnevno življenje…Treba još spomenuti trenutke radosti i žalosti u pojedinim obiteljima, a s njima se veselilo ili tugovalo cijelo malo mjesto…. Posebno ću spomenuti naša svakodnevna ljetna kupanja u Modrom jezeru, rijetka spuštanja u Crveno jezero te odlaske na rijeku Vrljiku i njene izvore…. Često se išlo na izlete u bližu okolicu koja je to zaslužila svojom ljepotom ali uvijek nadohvat našem mjestu….Slijede društva raznih sadržaja, dakle športska, prosvjetna i ekološka. Osim toga su i njihovi plesovi, zabave i koncerti uljepšavali naš društveni život…Na kraju moram kazati da takav zajednički život u našem malom mjestu, gdje svatko svakoga poznaje, a i svak je s mnogim u srodstvu nije ni postojao nikada prije, a sumnjam da će se ikada ponoviti…U malim mjestima kroz druženje i nove inicijative svaki dan može pružiti zadovoljstva. A kako u Imotskom imamo već i takvu tradiciju lakše je nastaviti gdje smo mi stali.

Dr. Veljko Vuković (1997.) Društvene život u Imotskome između dva rata.

Fotografija u arhivi Dore Franceschi Račić

Car Franjo Josip I

Car Franjo Josip I na svom putovanju kroz Dalmaciju 24. travnja 1875. godine doputovao je u Imotski kočijom.
U “Narodnom listu” objavljen je opširniji dopis o carevu boravku u Imotskom:.. „Car je iz Splita krenuo u 4 sata ujutro, a većim dijelom puta je padala kiša. Car je u Imotski prispio iz pravca Splita preko Klisa, Trilja i Lovreća u 3 sata popodne po ružnom kišnom vremenu. Car Franjo Josip I. do Zagvozda je morao na konju, jer je cesta prema Zagvozdu izgrađena 1881. godine, a za vrijeme boravka u Imotskom caru je kočiju okovanu srebrom ustupio obćinski liječnik dr. Augustin Bitanga… Vjerni i dušom odani Imoćani svojem premilostivom kralju bilježe neizbrisivim slovom u svojoj pameti dan 24. travnja; ovaj dan bo imadoše sreću licem u lice vidjeti svojega ljubljenoga otca, Franju Josipa I…..Nakon ovoga udostojala se svietla kruna posjetiti c.k. sud, crkvu i obe pučke učione, mužku i žensku, svugda ostavljajuć sladku spomen svojega otčinskoga srdca…Oko šest uri povratila se k stanu u kući Mazzi na Carski sobet. Pri ovom učestovalo nekoliko uglednih varoških lica…Medjutim pod stanom se izmienjivaše glazba sa srdačnim “Živio” mnogobrojnoga puka, kojemu se nikako nedalo odalečiti se od stana ljubljenoga gosta. Carevska svirana od gradske glazbe morala se više puta opetovati. Njegovo veličanstvo bilo je vidljivo zadovoljno. Ovdje, dakako, ne uzmanjkaše nit rakete ni bengalička vatra. Pa ako si otud oko spustio niz varoš, a još bolje, ako si mogao za ćas odoljeti srdcu da se odtud odalečiš te kroz varoš zajdeš, to bi našao bio dosta naslade oku. Na slavolucih nanizan svjetleći loptičić do loptičića; štogod prozora u varošu, sve razsvjetljeno a na više njih prozračni, između kojih se odlikovahu umjetnošću i točnošću, radje oni na našoj čitaonici. Sve goraše u svjetlosti…U večer, pošto je prestalo lijevanje kiše, bila obća rasvieta i umjetnih vatra na vrhuncima bližnjih brda. Pučanstvo je bilo veselo. Prije nego se car odalečio, običnom darežiljivišću razdielio obilatih potpora za siromahe i za nabavu odieće onima koje je On vidio svojim očima da su ubogi….U 5 i pol sati ujutro slijedećeg dana N.V. obadje spomenik kreševa iznad krsta i nekrsta, naime našu Gradinu. Otud, posred poredica naših crvenkapica i njihovih vjernih kremenjarka, i uz neprestano klicanje puka, k crkvi da sluša sv. misu. Po kojoj, i baš upravo u 6 sati, naš premilostivi kralj, praćen od blagoslova i od toplih naših želja za sretno putovanje, od nas se odieli. Njegov hrvatski “S Bogom” upućen na zadnjem rastanku prisutnim rondarom i množivu inoga mnogobrojnoga naroda, prišla da mu podvikne zadnji “živio”, ostat će nam vjekom pečatom u duši…..”

Dijelovi teksta iz lista „Grad na gori“, br 2-1998, Milan Glibota
Narodni list, 1 svibnja 1875. , str 1.i 8. svibnja 1875., str 2.
Narodni list, 5 svibnja 1875., str 1-2

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Pinze (Marici Mirroshevich)

Jedan od običaja uoči i za vrijeme najsvetijeg katoličkog blagdana Uskrsa je priprema sirnica, stare dalmatinske poslastice koja se nalazila na svakom obiteljskom stolu. Dajemo stari imotski recept za sirnice, pince iz bilježnice recepata kuće Colombani koje je zapisivao Marketo Colombani (1887.) te njegove sestre početkom 20. stoljeća. Zanimljivo je da je recept za sirnice jednoj od sestara Kolombanuša, najvjerovatnije Karmeli Leli Colombani dala Marina Mariči Mirošević (1876.) rodica s kojom se najviše družila.

Pinze (Marici Mirroshevich)
Per 5 chillo di farina, 90 uova, 1 chillo e mezzo di zucchero, 3/4 di burro, 10 soldi di lievito.
Il primo lievito si fa abbastanza liquido con 1/4 di latte tiepido ed un pugno di farina. Quando è lievitato si aggiungono 3 uova e farina quanto basta. Questo secondo lievito non deve essere liquido, lievitato questo si fa il terzo aggiungendo 10 uova, 2 once di burro ed un pugno di zucchero e farina quanto serve;
Appena anche questo è lievitato si deve subito impastare col rimanente delle uova, zucchero, ecc ecc
Lo zucchero si deve mischiare con la farina, i bianchi delle uova a neve si usano per amalgamare. La pasta non deve essere dura

Pinze (Marici Mirroshevich)
5 kg brašna
90 jaja
1.5kg šećera
3/4 maslaca
10 novčića plemenitog kvasca
Prvo tijesto sa kvascem se napravi tekuće sa 1/4 mlakog mlijeka i šakom brašna .
Kada je uskisnulo dodaju se 3 jaja i brašna koliko treba.
Ovo drugo tijesto sa kvascem ne smije biti tekuće.
Kada je uskisnulo radi se treće tijesto dodavajući 10 jaja, 2 dijela maslaca, šaku šećera i brašna koliko popije.
Kada je uskisnulo pomiješa se odmah sa ostatkom jaja, šećera, Itd Itd
Šećer se pomiješa sa brašnom, bjeljanjak se istuče u snijeg i pomiješa sa tijestom.
Tijesto ne smije biti tvrdo.

Bilježnica recepata u arhivi Gordane Rako Radić

Cvjetnica 2019. godine u Imotskom

Ptičice, “tičice” izrađene za  Cvjetnicu 2019. godine u Imotskom u obitelji Katije Nikolić. Cijela obitelj Nikolić izrađuje “tičice” svake godine za Cvitnicu te na taj način nastoje održati tu staru, lijepu imotsku tradiciju. Članovi obitelji Nikolić su jedini u Imotskom koji su se odvažili izrađivati i druge ukrase od smokvine srčike, križeve, skalice, trnove krune, čak i kliješta. Danas je na portalu 24 sata objavljen intervju sa Nenukom i Katijom Nikolić pod naslovom “Stoljetna tradicija ukrašavanja maslinovih grana u Imotskom” u kojem među ostalim Katijina svekrva, gđa Nenuka Nikolić kazuje da je kao djevojčica živeći među imotskim kamenim kućama i kalama vireći kroz drvena vrata susjedne avlije šjore Rine Mirošević pokušavala saznati kako šjora Rina porijeklom Talijanka izrađuje malene golubice, tičice. Šjora Rina Mirošević izrađivala je tičice i onda ih rado poklanjala, ali je ljubomorno čuvala način izrade od drugih te nikome nije željela prenijeti vještinu izrade golubica, tičica naučenu od majke Angeline de Rosignoli koja je nakon udaje za Antonija Miroshevicha došla živjeti u Imotski. Nenuka je bila znatiželjna i stalno dosađivala Rini koja joj je ipak pokazala način izrade baš kao Ćelestini Dunda i nekim drugim tadašnjim imotskim djevojčicama. Nenuka i Katija Nikolić i dalje prenose na mlađe generacije umijeće izrade “tičica” i na taj način čuvaju od zaborava ovu prekrasnu tradiciju dugu više od stotrideset godina koju su donijele talijanske obitelji doseljavanjem u Imotski.

Fotografije u vlasništvu Katije Nikolić

https://www.24sata.hr/…/stoljetna-tradicija-ukrasavanja-mas…

 

Kćeri braće Mirka i Petra Marče u Imotskom 1915. godine

Sve kćeri braće Mirka i Petra Marče u dvorištu obiteljske kuće u Imotskom 1915. godine. Stoje s lijeva kćeri Mirka Marče: Đilda (1899), Ljuba (1897), Ana (1901), Marija (1894) i Đema (1896) te tete Ida Nikolić (1870) i Paulina Marče (1866). Sjede s lijeva kćeri Petra Marče: Valerija (1903), Antonjeta (1905) i Marija (1895).
Mate Marče (1830) i Marija Vuleta (1841) imali su sinove Mirka (1869) i Petra (1865) veleposjednike i trgovce te kćer Virginiju (1870). Mirkov i Petrov djed Petar Marče (1780) doselio se iz Splita i oženio Imoćanku Anu Katanušić (1809). Dvije kuće Marče sagradio je krajem 18. stoljeća bogati trgovac Nikola Mendeš iz Sovića kojem su pomoćnici bili braća Marin i Petar Marče iz Splita. Kako Nikola Mendeš nije imao djece oporućno je 1835. godine kuće i ostalu imovinu ostavio braći Marče. Svi Marčini bavili su se trgovinom i postali veleposjednici, a u jednoj od njihove dvije kuće, zapadnoj sa prizemljem i četiri kata nalazio se Sud do 1915. godine, te u posebnoj zgradi u dvorištu sudski zatvor. Mirko se ženo dva puta, a prva žena mu je bila Marija Benković (1862) te je imao pet kćeri. Petar se oženio za Paulinu Nikolić (1870), kći dr Petra Nikolića koji je kao sudac došao u Imotski te su imali sinove Marina (1893) i veterinara Matu (1897) te tri kćeri.