Prim. dr. Ratko Vlatković (22.02. 1915. – 2002.)

Prim. dr. Ratko Vlatković rođen je 22.02. 1915. godine u Imotskom, a umro je 2002. godine. Završio je Pravni fakultet, a doktorat prava stekao je 1939. godine. Kako  se poslije II svjetskog rata mladi pravnik kao nepodoban nije mogao nigdje zaposliti napušta Imotski i upisuje Medicinski fakultet u Zagrebu na kojem je diplomirao 1957. godine. Specijalizirao je infektologiju i internu medicinu, a najveći dio života proveo je u Virovitici radeći u Općoj bolnici kao šef Odjela za zarazne bolesti i epidemiološke službe. Cijeli svoj život podredio je medicini, epidemiološkoj edukaciji, bavio se prevencijom zaraznih bolesti, uvijek na raspolaganju bolesnicima. Njegove kolege ističu da je uvijek rado prenosio svoje veliko znanje i iskustvo na mlađe generacije. Prim. dr. Ratko Vlatković, intelektualac par excellence bio je ispred svoga vremena i sredine,sa izrazitim socijalnim osjećajem stalno je pomagao ljudima virovitičkog kraja kojima je bio veliki uzor. U mirovini od 1986. godine dio vremena provodio je u Austriji gdje je pohađao tečaj slikarstva te mu je prva izložba bila u gradiću u blizini Beča. Dr. Ratko Vlatković oženio se za Mašu Franceschi (1915.-1973.), najmlađu kći Stjepana (1877.-1928.) i Stefanije Lelas koju je upoznao na Perinuši, a u braku nije bilo djece. Stjepan i Stefanija Franceschi su osim Maše imali još kćeri Nevu (1913.-2011.) i Zlatu (1916.-1971.). Neva se udala za imotskog slikara Božidara Raku koji je neko vrijeme bio i portretist engleske kraljevske obitelji te su imali sina Mišu Nou koji je umro u dobi od 18 godina. Zlata se udala za poznatog imotskog apotekara Stjepana Nina Ferrarija (1908.1993.) te su imali kći Renatu Renicu (1941.-2017.).

Sliku Perinuše (ulje na platnu) naslikao je otac našeg poznatog karikaturista Ota Reisingera (1927.-2016.), a u vlasništvu je Dore Franceschi Račić

Uštipci posni i Binje uštipci

Recepti za binje-uštipke-fritule iz bilježnice recepata Zorke Bitanga Cerezin:

Uštipci posni
1 kg kuhanih krumpira protjeraju se kroz sito, k tome se doda 1-2 ostrugane jabuke, šećera, soli, 2 šake suvica, kore od limuna i naranče, malo kanele, malu čašicu ruma, rakije, tada se doda razmućeni kvas, mlaka voda i brašna po volji.
Binje uštipci
¼ l. mlijeka, 20 dkg.brašna, kašika masti, 4 cijela jaja, malo šećera, malo ruma i malo soli. Mlijeko, mast i šečer se stavi da uzavre te se doda brašno i neka prokuha. Tada se digne sa vatre i kad malko ohladi dodaju se jaja i rum, smiješa dobro i frigaju fritule.
Fritule su poznata dalmatinska slastica koja se tradicionalno priprema za Badnjak. Nema Badnjaka bez fritula i obitelj se na Badnjak okupljala oko domaćice koja ih je pripremala. Po venecijanskom povjesničaru Alvise Zorziju fritule su ušle u venecijansku, a nakon toga u dalmatinsku kuhinju nakon povratka Marka Pola iz Kine 1348. godine.

Izvor: Obiteljska arhiva

Obitelj Colombani u Imotskom oko 1910. godine

Obitelj Colombani u dvorištu obiteljske kuće u Imotskom oko 1910. godine. Na fotografiji su djeca Jakova Giacoma Colombani, braća i sestre: Marketo, Ivan i Toni Colombani te sestre Karma i Lela. U sredini je jedina od sestara koja se udala, Nina Colombani Benzia sa kćeri Lucijom Luči i sinom Federicom. Colomban de Colombani (1690.) doselio je iz Pirana kao venecijanski časnik u Imotski gdje se obitelj trajno naselila, oženio se za Agnes Jugali te su imali sinove Josipa i Jakova Fortunata. Josip Colombani postavljen je odlukom mletačkog Senata od 06.04.1736. godine za Sergente maggiore-a u imotskoj tvrđavi, a 1741. godine unaprijeđen je za kapetana. Josip umire 1742. godine te ga u kapetanstvu zamjenjuje brat Jakov Fortunat (1725.) koji 1746. godine u 21 godini postaje zapovijednik imotske tvrđave. Jakov se oženio za Antoniju Crnica kći serdara Imotske krajine Stipana Crnice. Jakovljev sin je Frane (1751.) koji je imao sinove Jakova Giacoma (1787.) i Ivana (1793.) te kćer Maru (1782.) udanu za Marka Vučemilovića (1776.). Jakov Colombani se oženio za Maddalenu s kojom je imao sina Franu (1822.) te kćeri Rosu (1817.) udanu za Ivana Wanmullera (1819.) i Mariannu (1824.) udanu za Josipa Deškovića Jedina kći Rose i Ivana Wanmullera, Maria Mande Frana Wanmuller (1855.) koja se udala za Mihovila Tartagliu, majka je Ive pl. Tartaglia, jednog od najvažnijih splitskih gradonačelnika, prvog bana Primorske banovine te velikog mecene i kolekcionara. Jakovljev brat Ivan Colombani dva puta se ženio, prva supruga mu je 15 godina starija contessa Francesca Dujmovich (1778.) s kojom je imao kćer Anticu i sina Ivana. Druga Ivanova supruga je Anna Maria Jurich (1800.) s kojom je imao kćeri Elisabetu i Mariu te sinove Franu, Jakova Giacoma i Domenica. Ivanov sin Jakov Giacomo Colombani (1834.) koji je jedini od braće ostao u Imotskom oženio se za Mirošević Ivanicu, a u njihovoj brojnoj obitelji rođeni su sinovi Toni (1884.-1945.), Marko Marketo (1887.) i Ivan Giovanni te pet sestara Kata, Karmela, Lela, Maria i Nina, čuvene „Kolombanuše“. Dva brata Colombani, Toni i Marketo oženili su dvije sestre Marče, kćeri veleposjednika i trgovca Mirka Marče i Marije Benković. Načelnik Imotskoga Toni Colombani je sa Đemom Marče (1896.-1943.) imao sina Marija (1920.) koji je umro u dobi od samo četiri godine i kći Anu (1921.) udanu za Stipu Sučića. Marketo Colombani je sa Ljubom Marče (1897.) imao sina Jakova (1922.) oženjenog za Anđu Bekavac i kći Ivanu (1925.) koja uskoro umire. Ivan Giovanni je sa Antonjetom imao sinove Jakova Đina (1915.) oženjenog za Dragu Vicić, Itala (1920.) i Franu oženjenog za Mandu Kadijević te kćeri Jolandu udanu za Anića i Eldu udanu za Proložanina Mirka Marčelju. Đino ima sinove Ivana Đanka (1946.) i Josipa Joška (1954.). Od pet kćeri Giacoma Colombani udala se samo najmlađa Nina koja je sa Paolom Benzia imala sina Federica i kčer Luciju Luči. U Imotskom su do danas sačuvane brojne priče vezane za obitelj Colombani pa tako i za sestre Kolombanuše neke i na granici legende. Sačuvana je zgodna priča kako Kolombanuše koje su bile prave majstorice u pripravi kolača nikome ne bi dale točan i potpuni recept određene slastice nego bi namjerno izostavile jedan ili dva sastojka te dodali nešto drugo tako da bi bi bilo komičnih situacija kad bi iznervirane imotske gospođe shvatile da su prevarene. Danas nitko od potomaka stare i značajne obitelji Colombani čiji su neki članovi bili načelnici ne živi u Imotskome, gradu čiju su povijest stvarali.

Fotografija u vlasništvu Meri Sučić Batinić, unuke Tonija Colombani

Tekst: A.M.T.

U spomen ljubavi, 4. svibnja 1906. godine

U spomen ljubavi, Toni Colombani zapisao u  spomenar Zorki Bitanga (1885.-1958.)  u Imotskom prije 112 godina, 4. svibnja 1906. godine

Mi e tanto il cuore soffocato,
Che il sospiro assai spiacente,
Staccassi da lui turbato,
Ed esce fuori dolenterrante,

Or vanne dall innamorato,
Angelo che tanto e possente,
Sovra l cuor mio sciangurato,
Vanne e dille quanto ei sente.

Vanne inanzi quell aspetto,
Dolce che tanto io ammizo,
E cadi sul candido suo petto.

Vanne e cadi, perche ella non have
Pieta ver me, o mi sospiro,
Sul suo sen, che senta quanto sei grave.

TC

Imotski 4. Maja 1906.

 

Izvor: Obiteljska arhiva

Dr Rudolf Rudi Legradić (1901. –1989.)

Svake godine, 27. siječnja obilježava se međunarodni dan sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti. Na fotografiji su suci Kotarskog suda u Imotskom 1934. godine. Prvi lijevo sjedi sudac dr Legradić Rudolf, (1901. –1989.) hrvatski pravnik rođen 1901. godine u židovskoj obitelji u Sarajevu. U Beču je završio Pravni fakultet s doktoratom 1926. godine te je od 1930. sve do 1941. bio sudac na raznim sudovima u Dalmaciji. Nakon 1945. godine bio je: ministar pravosuđa, poslije javni tužitelj FRNJ kao i na drugim rukovodećim funkcijama, profesor na Pravnome fakultetu u Skopju, Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, Beogradu i Osijeku do umirovljenja 1971. godine. Objavljivao je djela s područja građanskoga prava i pravne teorije. Dr Legradić Rudolf u ratnom vihoru došao je s obitelji iz Splita u Imotski u kuću dr Pave Radovinovića gdje se sakrivao od 1942. do 1944. godine jer se kao Židov sigurnije osjećao u Imotskom nego u Splitu zbog progona. Dr Pave Radovinović ga je primio u svoju kuću sa obitelji iako je na taj način i sebe i svoju obitelj izložio smrtnoj pogibelji u slučaju da se otkrilo da skriva Židove. Kapetan Vjeko Franceschi piše u svojim memoarima: „Sudac Legradić bio je baš pravi Židov i imao je dvije debele curice koje se nisu miješale sa nama ostalom djecom. Imao je na hrpe bezvrijednog novca te kako je tada bila hiperinflacija za škartoc novca moglo se kupiti škartoc hrane. Naš pape (kapetan Zane Franceschi) bi zašteđene dolare, funte i zlatnike mijenjao u Legradića za taj bezvrijedni novac s kojim bi se kupila spiza. U stvari, svi mi i barba Pave koji ga je primio, bili bi izloženi fašistima zbog suca Legradića da je do toga došlo…“. Tijekom 1944. godine u Imotskom u kući dr Pave Radovinovića neko vrijeme skrivala se i svjetski poznata židovska slikarica Ilana Shafir (1924.-2014.), prijateljica dr Pavine kćeri Anke. U Imotskom su za II. svjetskog rata još neke obitelji skrivale Židove te su se tako u potkrovlju hotela Dunda skrivale dvije Židovke, majka i kćer koje su tajnim kanalima stigle iz Splita na putu za Sarajevo, a skrivala ih je Ljeposava Dunda Rako s velikom mukom i uz veliki rizik.
Na fotografiji su suci Kotarskog suda u Imotskom 1934. godine, a sjede s lijeva: Rudi Legradić, Darinko Martinac, Petar Dojmi di Delupis, Antun Buć, Aleksandar Popov, Ivo Boglić, te jedini Imoćanin Bogašin Šoić sa sinom.

Vjeko Franceschi (Perinuša, 11.srpnja 1941.- SAD, 30.siječnja 2017.)

Godišnjica je smrti kapetana Vjeke Franceschi (Perinuša, 11.srpnja 1941.- SAD, 30.siječnja 2017.), najstarijeg sina kapetana Zane Franceschi, prvog školovanog imotskog pomorca i nastavljača obiteljske tradicije.
“I m ready to go anywhere, I m ready for to fade Into my own parade, cast your dancing spell my way I promise to go under it Hey! Mr Tambourine Man, play a song for me I m not sleepy and there is no place I m going to…”
Marica Franceschi (1913.-1999.) sa svojih šestoro djece 1959. godine u Jagulovoj avliji s pogledom na Šamatorij. Stoje s lijeva: Ivica (1945.-1964.), Anamaria Anisja (1938.), Vjeko Josip (1941.- 2017.), mama Marica, Marija Maja (1941.-1972.),Tonći (1942.-1978.) i mala Zlatka (1951.).
Daje se dio teksta iz memoara kapetana Vjeke o djetinjstvu provedenom u Imotskom:
Djetinjstvo smo proveli u Imotskome i najviše u velikoj avliji, u Fratarskoj ogradi te u dvije barba Pavine ograde, Barakovcu i Periševcu. To je bilo naše “kraljevstvo” gdje smo se igrali, trčali, sakrivali i penjali. Mislim da druga djeca u Imotskom nisu imala priliku tako biti stalno u prirodi kao mi iz barba Pavine kuće. Mi nismo ni išli u druga područja maloga Imotskog (van mamina pogleda), tako na primjer nikad u djetinjstvu nisam niti bio na vrhu Topane!!. Jednom sam ipak sa Bazaranima bio u Jelavića docu gdje je sada stadion, a ti su dečki znali za najopasniji podvig, penjući se proći sa jedne strane na drugu na onoj velikoj klisuri iznad današnjeg stadiona. Izmedju Barakovca i kuće bio je veliki barba Pavin vrt, jedan jako lijepo izgrađen prostor u prirodnoj uvali terena sa zidovima i serpentinastim terenima spremnim za obradu i brojnim raznovrsnim voćkama, jabukama, kruškama, trešnjama, dunjama, a po cijelom vrtu je bila sprovedena voda iz ogromne kućne čatrnje. Inače sam uvijek bio za najveće vragolije, tako sam jednom ubio u avliji patku šjor Joze Rosića, staroga učitelja koji je živio u istoj kuci. Izmišljao sam i druge “mudrolije” kao bacati papirnate avione sa prozora i zapaliti ih tako da u letu sasvim izgore. Jednom je jedan takav zapaljeni avion uletio u prozor ispod nas u Ankinu spavaću sobu, a ja sam se toliko preplašio da će nastati požar da sam otrčao kod nje ravno u spavaću sobu ugasiti avion koji je doletio baš na krevet. Padao sam sa zidova, penjali smo se po stablima i sa fratarskog zida skakali na mlade borove koji bi se pod nama savili i spustili nas na livadu (nadam se da su ti borovi do sada narasli)……….

Izvor: Obiteljska arhiva

Fritule

Pokladni utorak je posljednji dan prije Pepelnice, odnosno Čiste srijede, koja označava početak Korizme Od Korizme pa do Uskrsa je točno 47 dana i svake je godine različitog datuma. Vrijeme prije Korizme je bilo razdoblje uživanja u hrani i piću, te zabavi pod maskama. U Beču je to bilo i vrijeme balova pod maskama, s kojih su vremenom nestale maske a balovi preživjeli. U Hrvatskoj se karnevalsko doba naziva i pokladama, što dolazi od “klasti”, starohrvatskog glagola koji znači prerušavati se. Za Pokladni utorak uživa se u tradicionalnim poslasticama za vrijeme karnevala krafnama, uštipcima, krafnama, kroštulama, specijalitetima hrvatskog juga, neizostavnim u doba karnevala. Pokladni stol U Imotskom izuzetno je bogat, a među ostalim spravljale su se fritule koje su se pripremale s krumpirom, a bilo je uobičajeno da su svi koji su se spremali u maškare na posebnim vizit kartama obavještavali obitelji koje će te večeri posjetiti kako bi domaćice mogle pripremiti fritule ili neke druge delicije da ih počaste.
Dajemo recept za fritule iz bilježnice recepata Imoćanke Nore Vučemilović Baškarad po kojem ih je i pripremila njena kći Antonjeta Baškarad Jutronić (na fotografiji):

-½ kg mekog brašna
-1gr svježeg kvasa
-1 prašak za pecivo
-30 dkg skuhanog i pasiranog krumpira
-1 jaje
-malo soli
-10 dkg šećera
–pinjoli ili nasjeckani bajami, suvice
-kora limuna
-1/2 dcl rakije
Zamijesiti i smjesu ostaviti 1 h da počiva te potom frigati na vrelom ulju, gotove fritule posuti sa šečerom i vanilin šečerom.

Luganige

Dalmatinci su zbog svog dionizijskog temperamenta oduvijek bili skloni feštavanju, a upravo ovo zimsko doba davalo je puno povoda za takve aktivnosti. Božić, Nova godina, pa nadolazeći Krnjeval „tražili“ su puni stol. Među brojnim portadama bilo je svega i svačega, međutim one male tanke kobasice nisu smjele nedostajati. A te kobasice, koje smo zvali luganige, kao da su danas zaboravljene. Sjetila sam ih se kao još jedan sitni detalj koji je između ostalog, obilježio našu mladost. Pola kg nemasnog svinjskog mesa, kojemu su otklonjene sve žilice i 25 dkg slanine što sitnije isjeckati, dodati nekoliko zrna korijandera i malo usitnjenoga papra. Masu treba rukama dobro zgnječiti, pa pokriveno krpom pustiti da prenoći, a onda puniti tanka bravlja crijeva i vezivati ih u paru. Luganige kratko popržiti, pa skuhati u juhi s rižom, a mi smo ih pripremali i s lećom. Svaka imotska domaćica koja drži do sebe, obogaćivala je ovaj osnovni recept nekim samo njoj poznatim začinima, koji su pojedinim luganigama davali specifični okus. Ali to se smatralo „profesionalnom tajnom“ i prenosilo se tek s majke na kćer.

Antonjeta Baškarad Jutronić

Fotografija luganiga u vlasništvu Maje Delić Peršen koja ih je kao domaćica bloga Secret Dalmatia pripremila naravno po recepturi obitelji Delić