Je li Imotska torta – Makarana?

Je li Imotska torta – Makarana?

Teško bi bilo danas zamisliti neku svetkovinu, rođendan, imendan, krštenje, vjenčanje, a da se na svečarskom stolu ne nađe i Imotska torta. Ne znamo tko ju je i kada prvi napravio, niti tko je prvi zapisao recept, ali svi znamo da je to jako stara tradicionalna imotska slastica. Mnogi je danas rade, međutim svaka domaćica ima i neku svoju malu tajnu koja se prenosi unutar obitelji s koljena na koljeno.
Makarani imaju svoju tortu, Makaranu, vrlo sličnu našoj, ali su je, za razliku od nas, uspjeli bolje promovirati i napraviti od nje makarski brend.
Makarska i imotska torta razlikuju se tek u nijansama. Imotska se torta reže na fete, Makarana na romboide. Mi tortu ukrašavamo oguljenim bajamima na sjecištima traka, Makarani bajame zabadaju u kremu na površini. U nadjevu imotske torte naći će se bajam gorkić. Kod Makarane čokolada i džem.
Međutim, ove dvije torte imaju i jednu carsko-kraljevsku poveznicu. Naime, priča se da je makarska torta bila servirana saksonskome kralju, koji je izuzetno zadovoljan tortu krstio Makarana. Imoćani su prilikom posjete cara Franje Josipa Imotskome 1875. godine počastili cara svojom tortom, koja je za tu prigodu napravila gospođa Katina Gjamonja. Car je bio oduševljen pa su mu Imotsku tortu i kasnije slali u Beč povodom careva rođendana. Zato Imotska torta, za razliku od Makarane, na rubovima ima roščiće koji simboliziraju krunu.
Spomenimo i jednu anegdotu koja povezuje ove dvije torte na specifičan način. Šjoru Ređinetu pl. Ivanišević (1880.-1963.), udovu dr. Bartula Vrankovića, zamolila je njezina sluškinja da joj pomoću svojih veza pomogne spasiti nećaka iz talijanskog zatvora. Šjora Ređineta je u svome naumu uspjela, a kao znak zahvalnosti željela je odgovornome policijskom službeniku poslati makarsku tortu. Ali u to ratno doba, vrijeme gladi i opće oskudice, improvizirala je kako je u takvoj situaciji mogla: malo bruštulanih bajama, poprženo kukuruzno brašno, mast, Kneipp, rakija…
Nećak je oslobođen zatvora pa je donio gospođi sljedeću poruku:
Egr. Contesa Reginetta!
Pašticerka Vam dobra nije, al ribella sunce grije
Makarana palentu ne jubi – otrnuše moji zubi,
Rakija je za impašt činit, a maraškino za tortu začinit,
Čikolatu volim čuti, od Kneippa me proliv muti,
Mast i maslo nije u isto, u štumku mi gadno vrije.
Pitate me kako ricetu znam, draga šjora Ređe, od Polaccovih sam ja!
U none se torta ila, uvik kad je fešta bila. Živili mi!

Ređineta mu je odgovorila: Da sam znala da ste Makaranin poslala bi Vam “Imotsku tortu”

Poštovana šjora Ređineta, ne sviđa mi se što ste na ovaj način omalovažili Imotsku tortu, jer ona to ne zaslužuje. Ne znam gdje Vam je sada duša, ali sam Vam beskrajno zahvalna, ako ste Vašom tortom, bez obzira kako je nazvali, spasili jedan mladi život!

Na fotografiji su rodela i nožice iz 19. stoljeća koji su pripadali Hedvigi Edi Vučemilović (1847.-1914.). Rodela kojom su se rezale trake za imotsku tortu i nožice u formi guske čijim su se vrhom pravile rupice u koje bi se uboli oguljeni bajami posuđivale su se po cijelom Imotskom.

Antonjeta Baškarad Jutronić

Pjaca u Imotskom 1925. godine

Pjaca u Imotskom snimljena sa istočne strane 1925. godine, razglednicu je iz Imotskog poslala Valerija Marče u Jelsu Jurju Dubokoviću (1877.-1953.), jelšanskom načelniku od 1912-1936., narodnom zastupniku i predsjedniku Trgovačke-obrtničke komore u Splitu. Razglednica je donedavno bila u arhivu poznate jelšanske obitelji. S lijeva su u nizu kuće: Tripalo,.Ivanišević-Đomba i Ligutić, a s desna su kuće: Oznić i Vrčić, Gradska kavana, Vuković, Tadić, Bauk i na dnu kuća Jerković. Andrija Tripalo, doseljenik iz Sinja kupio je oko 1860. godine sa supruginim mirazom na dražbi kuću tada jednokatnicu koja je pripadala trgovcu Buliću. Tripalo je nakon ženidbe sa Marijom Anom Bitanga, kćeri Pavla podigao još jedan kat. Kuća Ligutić bila je sklop turske kule, a dugo je bila vlasništvo obitelji Ligutić koji su se u 19. stoljeću doselili iz Splita. Kuća Vrčić Oznić po mletačkom katastru iz 1725. godine pripadala je Vukosavu Katani, a prethodno venecijanskoj obitelji Pelizer čiji je grb na kući. Kuća u kojoj je bila Gradska kavana, a na gornjem katu Hrvatska čitaonica otvorena 1875. godine pripadala je Stipanu Crnici, prvom vojnom zapovijedniku Imotske krajine, a poslije obitelji Ciciliani. Kuću Vuković sagradili su 1870. godine braća Luka i Bariša Vuković iz Grubina i u njoj se rodio Barišin sin dr Mile Vuković. U kući Vuković otvorena je prva državna škola za dječake 1871. godine, a za djevojčice 1874. godine te je tu bila smještena do 1897. godine. Kuća Tadić sagrađena je u 18. stoljeću, a obitelj Tadić se doselila iz Starog Grada na Hvaru. Kuća Bauk pripadala je najstarijoj obitelji u Imotskom. Ova obitelj dugo je tu živjela, a posljednji stanari bili su Frane i Ruža Bauk. Kuća je prodana pa više nije u vlasništvu obitelji Bauk. Zanimljivo je da fra Stipan Vrljić spominje kako su 1703. godine u Imotskome Bauci bili jedina katolička obitelj, a prvo krštenje nekoga iz ove obitelji zabilježeno je 1739. godine. Kuću Jerković sagradio je oko 1860. godine veleposjednik Josip Bolis koji je doselio iz Trogira i oženio se u Imotskom za Ružu Bitanga. Njihova kći Jela udala se za dr Iku Jerkovića koji je podigao treći kat.

Hedviga Eda Novak i Blaž Bjađo Vučemilović 1863. godine

Najstarija poznata imotska fotografija vjenčanja iz 1863. godine Hedvige Ede Novak (1847.-1914.) i Blaža Bjađa Vučemilovića (1820.-1890). Blaž Vučemilović sin Marka (1776.) i Mare Colombani (1782.) sa prvom suprugom Filomenom Pavišić (1838.-1861.) imao je sinove: Pavla (1856.), Giorga (1858.) i Marka (1859.) te kćer Leonoru Rozu udanu Danilo (1861.-1915.). Filomena je umrla nakon rođenja kćeri Leonore te se Blaž nakon dvije godine oženio za Mostarku Hedvigu Edu Novak, inače rodicu književnika Vjenceslava Novaka. Blaž i Eda Vučemilović imali su sinove: Lovru (1863.), Marka (1870.), Ivana Zanu (1876.) te kćer Mariju udanu Pavišić (1881.-1961.).

Fotografija u arhivi Antonjete Baškarad Jutronić

https://www.geni.com/p…/Blaž-Vučemilović/6000000029455262027

Radio

Danas se obilježava Svjetski dan radija. Spomen je to na početak emitiranja UN-ova radija, koji je porukom “Ovo su Ujedinjeni narodi. Obraćamo se ljudima svijeta”, počeo emitiranje 13. veljače 1946.godine. Radio (u starijoj literaturi krugoval) izumljen je 1913. godine, a redovito je prenošenje počelo u SAD-u 1920.godine. Signal Radio Zagreba, prve radio stanice na području ex YU krenuo je 15.5.1926.godine sa zgrade na Markovom trgu Radio stanica Zagreb je od svog početka do danas pod različitim nazivima djelovala čak u 5 država., a kada je započela sa emitiranjem na području tadašnje države bilo je svega 290 pretplatnika.

 

Na fotografiji radio u kući Radovinović u Imotskom

Osmrtnica dr Augustina Bitange napisana 1912. godine

Obavijest o smrti, osmrtnica dr Augustina Bitange čiji je sprovod bio 06. veljače 1912. godine u Imotskom, a napisana 05. veljače 1912. godine:
Ucviljena srca javljamo svojti, prijateljima i znancima da je noćas u 3 sata, u 71 godini života, potkrijepljen svetotajstvima umirućih preminuo naš mili otac, odnosno brat i tast

Augustin Dr Bitanga
općinski liječnik u miru

Mrtvi ostanci milog nam pokojnika bit će prenešeni sutra u 10 sati pr.p. iz kuće žalosti u župsku crkvu, a odatle na vječno počivalište

Imotski, 5 veljače 1912
Ožalošćeni:

Sin: Pavao, kćeri: Katinka, Antica, Zorka, Milena, Slavka, Sestra: Anđa, zetovi: Dr M. Vuković, Dr A. Mladinov, kap N. Cerezin, Dr L. Ivančević

Moli se, da budu oprošteni od posjeta žalovanja

Marietta Lusnik Bitanga

Marietta Lusnik Bitanga supruga dr Augustina Bitange rođena je 10. rujna 1853. godine u Splitu, a umrla je prije 114 godina, 03. veljače 1905. godine u Imotskom. Marietta Lusnik, splitska veleposjednica školovana u Veneciji jedina kći Antonie Carminati i Mathiasa Lusnika govorila je nekoliko jezika, svirala klavir, vezla, bavila se humanitarnim radom, a preko splitskog društva Javne dobrotvornosti financijski je pomagala u školovanju najsiromašnije djece. Dr Augustin i Marietta upoznali su se u Veneciji na čuvenom karnevalu, vjenčali se u Splitu 11. srpnja 1879. godine te došli živjeti u Imotski iako su se tome protivili Mariettina majka i otac te autorativna nona Gianina de Nonvieller. Naime Marietitnoj majci Antoniji i noni Gianini Imotski je bio nepoznati gradić na kraju svijeta i bile su jako tužne jer su mislile da nježna Marietta naviknuta na gradski način života odlazi živjeti kako su govorile “među hajduke”, “povera nostra Maria entra nel vivo con hajduci”. Marietta je bez obzira što je jedva govorila hrvatski prihvatila i zavoljela za nju nepoznati Imotski u koji je donijela svoj način života te je sa dr Augustinom živjela u sretnom braku u kojem je rođeno pet kćeri i jedini sin Pavao. Po kazivanju Mariettinog sina dr. Pave unucima jednom prilikom su u Imotski došli dva putopisca Francuza koji su žandarima izgledali sumnjivo te su uhićeni i uz pratnju privedeni na sud koji je bio u kući Marče. Kako sudac nije razumio Francuze zamolio je Mariettu koja je savršeno govorila francuski da bude tumač te su nakon tragikomične rasprave spašeni i zahvalni Francuzi umjesto noći u pržunu pozvani na večeru i konak kod dr. Augustina i supruge Mariette. Marietta je doživila vjenčanje samo kćeri Antonie Tonće 1903. godine za dr. Antu Mladinova (Josipovog brata) u Imotskom kada je i organizirala raskošno vjenčanje na kojem su bili angažirani kuhari iz Beča. Mariettina majka Antonia Carminati Lusnik nadživila je kćer te su djeca dr. Augustina postali baštinici njenih zemalja i kuća u Splitu i okolici. Marietta je umrla u 52. godini svoga života ostavivši šestoro djece od kojih je najmlađi Pavao imao samo 12 godina, a njeno vječno počivalište je u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela u Imotskom. Iza Mariette je kako je napisano krasopisom u osmrtnici u Imotskom 3. II 05. ostao ojađeni suprug dr Augustin Bitanga za se i obitelj, a svojta i znanci zamoljeni su da izvole izostati od kućnog žalovanja. Dr Augustin je teško podnio smrt voljene supruge Mariette te danima poslije nije izlazio iz svoje sobe.

Fotograf M. Manenizza , Spalato, fotografija snimljena 1878. godine u obiteljskoj arhivi

Vjeko, Tonći i Ivica Franceschi 1964. godine

Druga je godišnjica smrti kapetana Vjeke Franceschi (Perinuša, 11. srpnja 1941.- SAD, 30. siječnja 2017.), najstarijeg sina kapetana Zane Franceschi, prvog školovanog imotskog pomorca.
“I m ready to go anywhere, I m ready for to fade Into my own parade, cast your dancing spell my way I promise to go under it Hey! Mr Tambourine Man, play a song for me I m not sleepy and there is no place I m going to…”
I u avliji kuće Radovinović Jagul u Imotskom. Stoje s lijeva: Ivica (1945.-1964.), Vjeko i Tonći (1942.-1978.).

Kad sam bio tri moja brata i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce
kao viganj.
Jezera su me slikala.
Dizali su me jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
Peračice su lovile moju sliku.
Kad sam bio
tri moja brata
i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Livade su me voljele.
Nosile su moj glas
i njim su sjekle potoke.
Radovao sam se sebi.
Imao sam braću.
(Imao sam uspravan hod.)
To su bila tri moja brata:
moj brat, moj brat, i moj brat.

Josip Pupaćić

Izvor. Obiteljska arhiva

U avliji kuće Radovinović u Imotskom 1932. godine

Na fotografiji simljenoj u avliji kuće Radovinović u Imotskom 1932. godine s desna stoje dr Rudolf Rudi Legradić (1901.-1989.), njegova supruga Estera Trautman Legradić, Marija Franceschi Radovinović, Rudijeva majka Franciska Legradić i dr Pave Radovinović. Ispred su djeca dr Pave Jago i Anka. Rudolf Legradić čiji je otac promijenio prezime iz Lowy u Legradić rođen je 1901. godine u židovskoj obitelji u Sarajevu. Doktorirao je na Pravnom fakultetu u Beču 1926. godine potom je od 1930. godine bio sudac na Kotarskom sudu u Imotskom u kojem je sa obitelji živio u kući dr Pave Radovinovića. Poslije je bio sudac u Splitu i Dubrovniku. Nakon 1945. godine dr Rudolf Legradić bio je zamjenik saveznog državnog tužitelja do 1955. godine, a poslije profesor na Pravnome fakultetu u Skopju, Ekonomskom fakultetu u Zagrebu kojem je bio i dekan te Pravnim fakultetima u Beogradu i Osijeku. Objavljivao je djela s područja građanskoga prava, pravne teorije, sociologije prava i povijesti ekonomske teorije. Dr Rudolf Legradić u vihoru II svjetskog rata vratio se sa suprugom Esterom i kćerima Franciskom Njusikom (1934. -2000.) i Branislavom (1938.) iz Splita u Imotski u kuću dr Pave Radovinovića gdje se skrivao od 1942. do 1944. godine. Dr Pave Radovinović ga je primio u svoju kuću sa obitelji iako je na taj način i sebe i svoju obitelj izložio smrtnoj pogibelji u slučaju da se otkrilo da skriva Židove. Tijekom 1944. godine u Imotskom u kući dr Pave Radovinovića neko vrijeme skrivala se i svjetski poznata židovska slikarica Ilana Shafir (1924.-2014.), prijateljica dr Pavine kćeri Anke. U Imotskom su za II. svjetskog rata još neke obitelji skrivale Židove te su se tako u potkrovlju hotela Dunda skrivale dvije Židovke, majka i kćer koje je skrivala Ljeposava Dunda Rako uz veliki rizik.

Izvor: Obiteljska arhiva

Milena Dunda (07.04.1925.-28.01.2019.)

Umrla je Milena Dunda (07.04.1925.-28.01.2019.), kroničarka Imotskog i od malih nogu sudionica cjelokupnog života jednog gradića. Sestre Dunda osim Mire, Ana, Ćela, Emilija i Milena se nisu udavale i sve su sačuvale usmenom predajom brojne zanimljive, tragične, komične, ljubavne i ine priče iz starih imotskih obitelji, kao i gotovo zaboravljenim imotskim tradicijama vezanim uz svakodnevni život. Milena i Emilija su svima koji su to željeli kazivale nepoznate činjenice iz povijesti Imotskoga kao što su bile i pomagačice u prepoznavanju naših umrlih sugrađana na starim fotografijama. Koliko puta bi mi Milena ili Emilija usmeno ili na telefon strpljivo govorile o gotovo zaboravljenim imotskim običajima ili nekim nepoznatim obiteljskim odnosima. Zanimljivo je kazivanje Emilije i Milene Dunda o svakodnevnom pozdravljanju Mariči Mirošević i Lele Colombani sa „Bongiorno Lela“ i „Adio Mariči“ koje su kao mala djeca slušali prije ranojutarnje mise iz svoje kuće u blizini kao i dugogodišnjim zategnutim odnosima između obitelji Colombani i Bitanga kojima Colombani nisu oprostili podizanje kuće ispred njihove. Milena je kao i brat Sveto bila amaterska glumica koja je imala nekoliko scena u Vrdoljakovim filmu “Ljubav i poneka psovka” (1969.) snimanom na imotskim lokacijama. Vrt sestara Dunda uvijek je bio pun različitog cvijeća koje bi rado poklonile, a poslije je Milena sa ljubavlju na balkonu svoje kuće njegovala đirane različitih boja na koje su svi bili ljubomorni. Milena je bila talentirana plesačica, po kazivanju starijih kao prava balerina s kojom su svi rado plesali na nakadašnjim čuvenim Imotskim plesovima. Milenini roditelji su Petar Pjero Dunda i Matilda Vicić, a njenih osmoro braće i sestara su: Ana (1910. ), Ivo (1912.), Radivoj (1919.), Mira (1920.), Emilija (1921), Celestina Ćela (1923.), Tonći (1927.) i Sveto (1930.). Odlaskom Milene njena sestra devedesetosmogodišnja Emilija je jedina živuća od braće i sestara Dunda.
Draga Milena počivaj u miru Božjem u svom Imotskom koji si toliko voljela!

Na fotografiji snimljenoj 1990. godine Milena Dunda silazi niz čuvene imotske skaline

Katinka Vuković sa svojih troje djece 1917. godine

Primarijus dr. Veljko Vuković (25. 01.1914.-24.01.2010.) rođen je 25. siječnja 1914.godine u Imotskom, sin je Katinke Bitanga i dr. Mile Vukovića. Nakon položene mature u splitskoj Klasičnoj gimnaziji 1933. godine upisuje Medicinski fakultet u Zagrebu koji završava 1940. godine. U Imotskom započinje raditi sa ocem, a krajem 1942. godine postavljen je za općinskog liječnika Imotskog. Dr. Veljko je specijalizirao pedijatriju te je na svim područjima poboljšao zdravstveno stanje uz opadanje oboljenja i naročito smrtnosti djece. Objavio je i uredio više knjiga i zbornika o radu Doma zdravlja u Splitu te je napisao i objavio preko stotinu znanstvenih i stručnih članaka u različitim medicinskim časopisima. Dr. Veljko Vuković u razdoblju od 1989. do 2004.godine u mjesečniku “Imotska krajina” objavio je tridesetak članaka o Imotskom i Krajini od 18. do 20. stoljeća. Prvi je pokušao otrgnuti od zaborava stare fotografije i razglednice vezane za Imotski sabravši ih u pet tematski raspoređenih knjižica i to Stari Imotski (1995), Fotografije starih Imoćana (1996), Ljepote krša uz Imotsko polje (1996), Društveni život u Imotskom (1997) te Imotski od nekad i sad (1998). Dr. Veljko Vuković oženio se 1940. godine za Imoćanku Đemu Ivanović te je otac sinova Mile i Slobodana. Umro je 24. siječnja 2010. godine dan uoči svog 96. rođendana, a vječni mir našao je u voljenom Imotskom.
Na fotografiji snimljenoj 1917. godine Katinka Vuković sa svojih troje djece Lukom, Marijom i Veljkom.

Izvor: Obiteljska arhiva