Spomenik Spasitelja na uspomenu XIX vieka u Proložcu te Nova Katolička crkva sva Mihovila u. Proložcu

Spomenik Spasitelja na uspomenu XIX vieka u Proložcu te Nova Katolička crkva sva Mihovila u. Proložcu, Pozdrav iz Proložca. Vlastnik, Ivan Bilić, razglednica izdana 1902. godine. Na blagdan sv. Jerolima, 30.09.1901. godine, samo dan poslije posvete nove župne crkve Sv. Mihovila, kip Krista Kralja Otkupitelja, rad danas gotovo zaboravljenog splitskog klesara i graditelja oltara Josipa Bariškovića (Split ?, oko 1870. — ?) svečano je otvorio i blagoslovio fra Mate Gnječ (1853.- 1927.). Fra Matu vidimo na stolici ispred spomenika Krista Kralja uz mnoštvo naroda, uglednih uzvanika i Imotsku općinsku glazbu. Crkva sv. Mihovila građena je u razdoblju od 1897. do 1901. godine uz novčanu potporu Carevinskog vieća, za župnika fra Mate Gnječa, a prema nacrtu iz 1885. godine znamenitog arhitekta i istraživača nacionalne graditeljske baštine Ćirila Ivekovića. Fra Mate Gnječ, vođa hrvatske politike u Imotskoj krajini bijaše graditelj crkve, župne kuće, pučke blagajne i grobljanske kapele u Prološcu, organizator javnih radova. Imotska općina fra Matu Gnječa proglasila je 1895. godine počasnim građaninom, a zahvalni mu imotski puk skova izreku ” Što reče Mate Gnječ, to potvrdi i carski Beč”.

Razglednica u vlasništvu Matka Pavlinovića objavljena je u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) autora Igora Goleša.

Fra Silvestar Kutleša (1876.-1943.)

Fra Silvestar Kutleša rodio se na Blagovijest 27.03.1876. godine u Gornjim Vinjanima, a umro je  08.01.1943. godine u Imotskom. Za svećenika je zaređen 1898. godine kada je umjesto krsnog imena Jure dobio ime fra Silvestar, a narod s kojim je cijeli život bio vezan, zvao ga je Šilve. Od 1899. do 1915. godine bio je profesor Franjevačke gimnazije u Sinju gdje je predavao grčki, latinski i hrvatski jezik, povijest i zemljopis. Za vrijeme prvog svjetskog rata bio je župnikom u Lovreću, zatim gvardijan u Makarskoj, a nakon toga, više od 12 godina vodio je župu Runoviće. Najpoznatiji je po sakupljanju narodnoga blaga čime se intezivno bavi dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća. Prikupljao je narodne pjesme, proučavao pučku kulturnu baštinu Imotske krajine, surađivao u Hrvatskom pravu (1910), Hrvatskoj straži (1936) i Novom dobu (1937) te objavio zbirku Junačke narodne pjesme iz Imotske krajine (Šibenik 1939, pretisak Imotski 1993), koje se rukopisni nastavak, s drugom njegovom građom, čuva u imotskom samostanu. Na temelju dugogodišnjega prikupljanja građe, istraživanja i suradnje gotovo 150 kazivača sastavio je opsežno djelo “Život i običaji u Runovićim, jednoj župi Imocke Krajine”, čime se svrstao među najbolje etnografe u Hrvatskoj, a njegova monografija je vjerodostojni dokument tadašnje kulture u Imotskoj krajini. Prilikom tiskanja monografije originalni naslov promijenjen je u “Život i običaji u Imockoj krajini” što je opravdano sadržajem jer je Kutlešino životno djelo u proteklih više od 70 godina jedna od najboljih regionalnih monografija. Ona je i kao rukopis koji se čuva u Odsjeku za etnologiju HAZU korištena od stručnjaka za razna tematska područja. Svoje posljednje godine života provodi kao zamjenik gvardijana i vikar franjevačkog samostana u Imotskom. Predvečer 08. siječnja 1943. godine bolesni fra Silvestar Kutleša zamolio je jednog od mlađe braće da ga podigne iz bolesničkog kreveta i dovede do prozora jer je želio prije smrti baciti pogled na polje. Netom nakon što je fra Silvestar uspio pogledati zadnji put na voljenu Imotsku krajinu koja je pomalo tonula u mrak mirno je umro.

 

Izlet mladih iz obitelji Tripalo sa društvom 1924. godine

Ljubo Tripalo (1902.-1945.) jedan od najzaslužnijih za napredak rodnog grada rođen je u Imotskom 7. siječnja 1902. godine, sin je Josipa Tripala (1862.-1929.), najuspješnijeg načelnika Imotskog svih vremena i Splićanke Dobrile Šegvić (1868.). Ljubo Tripalo, veleposjednik i trgovac osnovao je 1931. godine društvo “Lipa” za poljepšavanje mjesta i unaprijeđenje turizma kojem je bio jedan od tri predsjednika. Uz veliku financijsku pomoć samog Ljube izgrađeni su vidilica na Modrom jezeru i put do nje, puteljci i klupe u Gaju, a 1925. godine zasađen je drvored lipa sa južne strane Pazara te 1930. godine i sa sjeverne strane. Drvoredi lipa i danas krase nekadašnji Pazar. Navode se neke od tih aktivnosti zabilježene u ljetopisu Franjevačkog samostana u Imotskom: “Godina 1940., 19. ožujka: Nastojanjem gospodina Ljube Tripala, prenesene su kosti A.M. Semiteccola iz stare crkve na Tvrđavi, u novu crkvu. Iste godine nastojanjem gospodina Ljube, predsjednika Lipe i župnika fra Ćire, napravljen je široki put od kuće Težulata do crkve u Fortici te od nje do vrha Fortice. Zasađeno je 40 komada čempresa”. Ljubo Tripalo kad mu je majka bila bolesna, zavjetovao se Gospi od Anđela na tvrđavi nabaviti zvono. Staro zvono sa tvrđave digla je Austrija za topove 1917. godine. To Tripalovo zvono zvoni i danas. Pripadnici obitelji Tripalo bili su izuzetno dobri i plemeniti, na pazarni dan u kući Tripala dijelila se siromasima hrana, a skalini kuće su bili puni jadne sirotinje. Ljubo Tripalo bio je svestrani intelektulac, nadareni glazbenik i dugi niz godina član Imotske glazbe, kolekclonar umjetničkih slika ali iznad svega plemeniti čovjek i veliki kavalir. Mnogim starim Imoćanima je poznato da je Ljubo Tripalo kao Načelnik Imotskog pred II svjetski rat riskirajući vlastiti život spasio neke ljude od smrti i progona. Nakon završetka rata Ljubo se neko vrijeme skrivao kod prijatelja u Zagrebu, međutim kako je smatrao da ništa nije napravio zbog čega bi se trebao skrivati vratio se kući. Nažalost Ljubo Tripalo, čovjek koji je volio svoj Imotski, uređen uz njegovu veliku financijsku pomoć ubrzo je kakve li ironije baš od Imoćana uhićen te je bez suđenja po noći izveden iz logora Viktoravac kod Siska  i ubijen u nekoj od zloglasnih jama. Ljubin brat Miro Tripalo poslije II svjetskog rata u dućanu u sklopu obiteljske kuće na Pjaci bio je prodavač jer je dućan bio nacionaliziran. Kolekciju umjetničkih slika dvadesetak godina poslije Ljubine smrti njegova sestra Milica Tripalo poklonila je muzeju samostana u Imotskom. Ljubo je imao tri brata Andru (1899.-1922.) koji se kao mladić utopio u Modrom jezeru, zadnjeg muškog potomka obitelji Tripalo Antu Tonka (1903 -1993.), sveučilišnog profesora i Mira (1907.) te tri sestre Mariju (1891.-1975.) udanu za odvjetnika iz Vrgorca Ivu Jelavića, Milicu (1898.-1985.) i Nevenku (1905.). Kako nitko od braće i sestara nije imao djece, obitelj Tripalo u Imotskom je izumrla.

Na fotografiji sa Izleta mladih iz obitelji Tripalo sa društvom na imanje Tripalovih u Proložac 1924. godine.
Sjede s lijeva: Ljubo Tripalo, Mirko Vujević, Dinka Bilić Ostojić, Nevenka Tripalo i Tonko Tripalo.
Stoje s lijeva: Marija Vuković, Milica Tripalo i Mica Bilić Ostojić.

 

„Imotskim … krajišnicim“

Dio teksta iz pjesmarice „Imotskim … krajišnicim“ autora potpisanog kao Obad sa Zevelima (fra Anđelo Frankić) izdane 1908. godine pred izbore u Imotskoj krajini. Kroz tekst pjesme vidimo da danas kao i prije 112 godina nema nikakve razlike u borbi za svakog glasača. Izborna borba vodila se između Demokratske stranke nastale fuzijom Narodne stranke te Stranke prava i Čiste stranke prava.

….Nu pogledaj, nadgorkinjo vilo,
Bijaš li ti pogledati milo,
Kad Gjiradi braća pristupiše
Pa još bilo pogledati lipše,
Tute sriše od Imocke diku
Junačinu Jerkovića Iku;
U ruci mu krstaš barjak vije,
Oa gjogatu što ga amo nije,
Opasa se mekim tambalasom
Od bedara do vitih rebara,
A pokrite kite od barjaka,
I gjogata i na njem junaka.
A do njega do dvi guje ljute,
Barjak paze ali uviek šute
Jedno Zane Vucemiloviću,
A drugo je Stipane Sučiću.

Od Podbablja vojskovodja brajne
Vridni župnik Biliću fra Dane
A do njega Petre Tonkoviću
Od starine junak i plemiću.
Treći biše Picukarić Iko,
Mlado momče gizdavo i lipo,
I ostali Podbabski junaci
Svim im sritni osvanuli danci.
Za tim idje barjak za barjakom
Dvaest četri bojom svi jednakom,
Pa pojdoše bilu Manastiru
Svoju častnu da pokažu viru.
Nu, kad biše blizu manastira,
Viknu bila sa vrh Borka vila,
Ter dozivlje starca Jagulina:
Nek iznese na prozore glavu
Pa nek vidi demokrata falu,
A iz one demokratske kule
Iz Prološca pokraj polja ravna,
Gdi se Mile fali već odavna……

Izvor: Obiteljska arhiva, Nakladnik „Hrvatska tiskara-Šibenik“, knjižica „Imotskim … krajišnicim“ izdana je uoči izbora 1908. godine u Vinjanim Gornjim.

 

Pera Marendić (1880.-1949.)

Čuvena imotska gostioničarka Pera Marendić (1880.-1949.) umrla je 04. siječnja 1949. godine. Nedaleko Modrog jezera i autobusne stanice uz zgradu Kotarskog suda nalazila se gostionica Pere Marendić, a vlasnik je bio Frane Marendić zvani „Gondola“, rođen u Imotskom 1885. godine. Gondola je 1908. godine oženio Peru Kvasinu sa Zadvarja, a bili su neobičan par, ona visoka, debela spretno je vodila gostionicu, a on mršav, šaljivđija nije se miješao u ženin posao. Jedne godine za Poklada Gondola se maskirao u kokoš tako da se gol namazao medom i oblijepio perušinama iz bačve i to usred jedne burovite i ljute imotske zime. Kažu naši stari da ga je zbog te maškarade i Pera istukla. Maškarada ga je na žalost koštala života jer je Gondola Marendić obolio i umro nakon petnaestak dana. Svi odlasci i dolasci putnika događali su se ispred Perine gostionice koja se pročula po dobroj hrani i velikodušnosti vlasnice. Gradski činovnici samci preplaćivali su se na hranu u gostionici u kojoj nije bilo mjere za porcije, a na zidu gostionice visio je natpis “Za 6 dinara jedi koliko ti trbuh traži”. Kako je zapisao fra Vjeko Vrčić za vrijeme II svjetskog rata Perina gostionica bila je sastajalište svih vojski, a zapamćen je važan događaj iz ratnog vremena. Nijemci su se spremali za odlazak. Pročulo se da će minirati nekoliko istaknutih zgrada u Imotskom, među njima sud i općinu. Pera je molila za milost i u tome uspjela. Danas ljudi prolaze ispred Perinih kuća ali se malo tko sjeća Pere i Gondole i malo tko pamti da je tu dugi niz godina bilo autobusno stajalište te da nije bilo Pere danas u Imotskom ne bi bilo ni zgrada suda. i općine. Najdeblju ženu u Imotskom, vjerojatno i u Krajini, pamte samo stariji susjedi koje je ona hranila u gladnim ratnim godinama. I dobrostojeće obitelji tada su bile potrebite komadića kruha. I danas znaju reći “Pera Marendić, najdeblja žena velikog srca”. Pera, plemenita žena umrla je 04. siječnja 1949. godine, a s njom je zauvijek otišao jedan dio starog Imotskoga u povijest.

Fotografija u arhivi Franjevačkog samostana

 

Srida u Imotskom

Sridom na pazaru se nudilo i prodavalo: zobnice, terluci, biljci, buzavci, jačerme, oputa, opanci, kotluše, lopiže, čanjci, kosiri, kosirići, komaštre, sandžaci, ožezi, brave, trud, leška i pripala do lipe pečenice, povismena, pršuta, kokoša, tuka, jaja, voća i povrća, stoka sitna i krupna zuba.
Gostioničari: čuvena Pera Marendić, Keka Banova, Jurka Ćosić, Vlade Poštenjak, Rudolfo, imali su sridom pune ruke posla.Lukin bi sridom oko podne pronio pazarom pečeno janje na ražnju i zaustavio bi se na skalinima isprid Borića dućana i iz svega glasa obznanio puku: “Evo vruća ko nije ruča, tri majke dojilo, četri ga odgojilo ….”. Bio je to, što bi se današnjim jezikom reklo, EPP za ono što će se kasnije u krčmi Vlade Poštenjaka na dasci sići. Sridom se na pazaru liti prodavala i voda za piće – maštalo vode na komu je daska, na dasci grumen biokovskog leda s rastovim šušnjem. Led se na suncu lagano topio i kapao u maštalo, grabilo se bukarom i plaćalo za svaku ispijenu bukaru.
A tek imotski dućani sridom: ako ćeš što kupit za skuvat i pojist, moga si birat butige: Furlanovi, Bekavčevi, Borićevi, Figurini, Ante Ermina …. Ako se zaželiš pašta, onda u šjora Lele Pavića. Kruva – u Markote, Pavića ili Ciciljanija. Meso u Pavića, Vuke, Dinka Nikolića ili u Iristovi. Za obuć se od glave do pete bili su dućani: Malića, Katunarića, Buljana, Pervana, Leke, Vučemilovića, a čuven je bio trgovac Virma Kusić. Sridom je imala svoju radnju i prodaju stare robe baba Lončaruša i baba Juštinica…..Četvrtak bi svanuo ko dan tišine. Svi su se odmarali od sride, jedino se čula škripa kariola Priše i Mišine što su ka’ vridni “komunalni djelatnici” sređivali varuš i pazar. Danas na pazaru ostaju mrlje od ulja što im curi iz kartera automobila, a onda su konji ostavljali “brežuljke” koje su Priša i Mišina skupljali i odnosili u Zaninu ogradu…….

Iz sjećanja Borisa Pervana “Srida u Imotskom”

 

Razglednica u arhivi imotskog samosatana

 

Poleđina razglednice koju je dr Lavoslav Ivančević Gospođici Mileni Bitanga 1911. godine

Od dana kada su internet i mobilni telefoni ušli u naše živote, stari dobri običaj slanja novogodišnjih čestitki gotovo je nestao. Većina nas teško će se sjetiti kada je zadnji put čestitku poslala ili primila, no s radošću evociramo osjećaj ugode koji bi nas nekoć preplavio kada bismo u poštanskom sandučiću pronašli čestitku, a na njezinoj je poleđini pisani trag lijepih želja nekoga kome smo dragi.
Stoga evo poleđine razglednice koju je iz Mostara na današnji dan prije 108 godina, 29. prosinca 1911. godine Korčulanin, dr Lavoslav Ivančević poslao u Imotski zaručnici Gospođici Mileni Bitanga. Lavoslav osim što Mileni čestita Novu godinu, piše da mu je prijatelj obitelji Bitanga, dr Mazzi (dr. Domenico-Luigi Giuseppe Mazzi, sin dr Antonija rođ. u Imotskom 1861., a umro 1938., odvjetnik u Mostaru i narodni zastupnik) izručio njene pozdrave.Tekst razglednice zbog načina kojim Lavoslav oslovljava Milenu pišući osobne zamjenice velikim slovom kao znakom poštovanja, a koji u najvećem dijelu danas više nije u uporabi izdvaja se kao zanimljivost prošlog vremena i kulturoloških navika.
Mostar 29 XII 911.

Mila i draga Mileno!

Danas mi je Dr Mazzi izručio mile Tvoje pozdrave kao također i sa strane Tvog pape (dr Augustin Bitanga) te svih Tvojih. Javit ću Ti se uskoro opširnije, a sad Ti želim sretnu novu godinu, tako isto i svim Tvojim. Javi se odmah! Ljubi Te Tvoj Lavoslav

Betlehem koji je izradio Vojo Vučemilović 1956. godine

Betlehem koji je ručno izradio od drveta Vojo Vučemilović 1956. godine. Vojin Betlehem je bio izložen na Božićnoj izložbi u Zavičajnom muzeju u Imotskom koju je postavila Snježana Tonković, a održanoj 2004. godine. U Imotskom je bilo nekoliko obitelji koje su se isticale u izradi božičnih jaslica, ali Vojo Vučemilović bio je najbolji i nitko ga do danas nije nadmašio.. Vojo je izrađivao razne umjetnine ali posebnu je pažnju posvećivao Božiću te su njegove jaslice bile najljepše u Imotskom. Prilikom izrade jaslica u dvorištu kuće Voje Vučemilovića skupila bi se zadivljena djeca iz susjedstva i gledala kako se stvara Betlehem sa malim isusom, potokom, jezerima, vatrama itd. Odvjetnik dr Ante Jerković umjetnički talentiran bio je majstor u izradi božičnih jaslica, sam je izrađivao kipove od pečene gline koji su sačuvani u njegovoj kući punoj umjetničkih slika kojima je darivao prijatelje. Poznati imotski brico Toni Tadić dugo se pripremao za Božić, njegove jaslice bile su remek djelo, tako je dolaskom struje izradio za jaslice mlinicu u kojoj se vrtio mlin. Kako je Toni bio glazbeno nadaren znao je glazbu i pjesmu inkorporirati u svoju umjetnine. Stanko Vrčić i nekoliko drugih Imoćana pokušali su izrađivati jaslice popun gore navedenih ali nitko tako majstorski. Svi oni sada slave Božić na nebesima.

Vojin Betlehem u vlasništvu njegovog sina dr Ante Vučemilovića

 

Mandulat, Mandorlato prema receptu imotske obitelji Mazzi

Mandulat, Mandorlato prema receptu imotske obitelji Mazzi s početka 20. stoljeća. Recept je vjerovatno gđa Domenica Mazzi dala nekome od Colombanovih te je zapisan u njihovoj bilježnici recepata. Poznato je kako su razmjene uputa, savjeta, recepata i iskustva o pripremanju hrane stare koliko i civilizacija te su razgovori o kulinarstvu i razmjena recepata oduvijek bili nezaobilazna tema u mnogim društvima i raznim prigodama pa tako i u Imotskom. Svaka imotska kuharica i bilježnica ima svoju priču, svaka je vezana uz određenu osobu i ima veliku sentimentalnu vrijednost. Kroz razmjenu ovog i drugih recepata zanimljivo je isprepletena povijest ne samo obitelji Mazzi i Colombani već i drugih starih imotskih obitelji.
Mandorlato (Mazzi)
3/10 di litro di miele si lascia bollre con 20 dec zucchero per 1/2 ora. La neve di tre chiare viene battuta ei aggiunto alla massa lasciando bollire ancora per 1/4 d ora. Si mescola a questo 20 dec noci tagliate o mandorle. Si lascia ancora aquanto bollire per viene sopra ostie e colle stesse ricoperto. Si lascia asciugare 2-3 giorni e si taglia in bastoni.
Mandulat (Mazzi)
3/10 litre meda stavi se kuhati sa 20 dkg šećera 1/2 sata. Tri bjeljanca istući u snijeg i dodati masi te kuhati još 1/4 sata. S prethodnom masom se pomiješa 20 dkg izrezanih oraha ili bajama. Još prokuhati dok se ne počne odvajati od posude, staviti u kalup i prekriti. Ostaviti da se osuši 2 do 3 dana i izrezati na štapiće.

Boilježnica recepata u arhivi Gordane Radić

 

Buzzolai forti prema recepatu imotske kuće Colombani

Buzzolai forti prema jednom od najstarijih imotskih recepata, imotske kuće Colombani. Buzzolai forti, tvrdi okrugli kolači, doslovno jaki kolači nekad su se jeli za Badnji dan i za Božić ujutro. Rade se na sv. Luciju te taj dan budu tvrdi, međutim na Badnjak budu mekani.
Buzzolai forti
1 kg miele, 3/4 kg meno di mezzo quarto di farina, un po di piu di 1/2 kg di mandorle o noci, un po di canelle e garofano, scorsa di limone e arancia. li mandorle si abbustalano un po. Tutta li mischia insieme e quando prendo bollo in inpasta su i buzzolai colle mani.
Buzzolai forti
1 kg meda, 3/4 kg brašna, nešto više od 1/2 kg bajama ili oraha, malo kanele (cimeta) i karanfilića (klinčića), korica limuna i naranče. Bajami se malo narežu. Sve se zajedno izmiješa i rukama se oblikuju kolačići, buzzolai.

Bilježnica recepata u arhivi Gordane Rako Radić