Stolić za pušenje

Stolić s priborom za pušenje iz kuće Radovinović u Imotskom koji pripada razdoblju secesije sa svim njenim obilježjima.
Uporaba stolića za pušenje javlja se u drugoj polovini 19 . i početkom 20. st. vezano za širenje navike pušenja. Ovakve stoliće s priborom za pušenje nalazimo u kućama imućnih građanskih obitelji. Postavljali su se u salonima (tinelima), ponekad u zasebnim prostorijama (malim salonima) namijenjenim isključivo pušačima. To su mjesta gdje se okupljala društvena elita, uglavnom muško okupljanje, a koje je povezivala ista strast za užitkom pušenja kao i trenucima dokolice. Stolići su se razlikovali izgledom, oblikom, izradbom i stilom ovisno o razdoblju kada su nastali, od klasicizma do secesije. Svaki stolić opskrbljen je s nekoliko drvenih posudica u kojima se nalazilo sve što je bilo potrebno jednom pušaću. Nalazimo štapić ili iglu za kopanje po pepelu lule, ili žlicu- strugalicu za čišćenje lule, tamper za prtiskanje duhana u lulu, drvene štapiće za potpaljivanje duhana i sl. Uz ostali pribor na stoliću je obvezno morala biti svijeća koja je stajala u svom prstenastom postolju. Ponekad i dvije svijeće, ujedno i za osvjetljavanje. Poslije su svijeću zamijenile žigice. Nudio se i duhan u posudicama s poklopcem.
Stolić iz kuće Radovinović llijep je primjerak secesijskog stolića s priborom za pušenje. Ploča stolića ima valovito oblikovan rub. Na stoliću se nalaze tri fiksirane posudice načinjene od tokarenog drva, te jedan metalni prstenasti otvor za svijeću utisnut u ploču stola. Ima još jedan ovalni metalni dio sa žljebastim utorom po dužini, također pričvršćen za podlogu stolića, služio je najvjerojatnije za tamper ili iglu. Prema rubu stolića postavljene su u kosom položaju dvije metalne ogradice- balustrade (na nekim stolićima su drvene i polukružne). Na svojim zadebljanim i valjkasto oblikovanim krajevima balustrade su fiksirane . U donjoj polovini središnjeg dijela ploče je gravura s portretom žene s ukrašenom kapicom (šeširićem) na glavi, sve u kružno graviranom medaljonu. (Ovakvi ukrasi se često nalaze na površini stolića, ponekad s prikazima cvijeća, prirode, portretima i sl.). Ploča stolića pričvršćena je na jednu valjkastu nogu od tokarenog drva , s jednim prstenasto zadebljanjem na sredini od kojeg noga prelazi u tronožac što stoliću daje potrebnu stabilnost.

Snježana Tonković

 

Brestovac

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća tuberkuloza je predstavljala veliki problem. Bolest nije bila izbirljiva pa je napadala sve slojeve društva. Dogodilo se da se razbolila i popularna zagrebačka glumica Ljerka Šram. Liječio ju je, a i bio zaljubljen u nju, doktor Milivoj Dežman, koji je uložio veliki napor da bi Zagreb dobio stacionar za plućne bolesnike. Sakupljale su se donacije, organizirali koncerti, aukcije, pa je napokon prije 111 godina, 22.05.1909. na terenu što ga je za tu svrhu darovao grof Kulmer, otvoreno liječilište Brestovac. Iako za tuberkulozu tada još nije bilo lijeka, čisti visinski zrak i lijepa priroda djelovali su poticajno. Bolnica je napredovala, imala je RTG, kuhinju, pekaru, garažu za auto prve pomoći, blagavaonu, prostorije gdje su se bolesnici mogli baviti šahom, kartanjem, čitanjem, priređivanjem raznih priredbi. Uskoro je postala najmodernije takvo liječilište u ovom dijelu Europe. U toj bolnici nekoliko godina liječila se i Marija Vučemilović, kći Antonjete i Lovre. Njeni rođaci i prijatelji iz Imotskog, koji u to vrijeme studiraju u Zagrebu, redovito je posjećuju da joj barem malo uljepšaju teške bolničke dane. Tako je i u neobično hladnom svibnju 1931. godine nastala ova fotografija. Antonjeta Monti, Tino Benković i Marija zagrljeni stoje, sjede Ante Rako, Luka Vuković i Nino Ferrari te Ružica N. i Branko Pelicarić. Nažalost, Marija Vučemilović je vračena u rodni Imotski kada su bile izgubljene sve nade u njeno ozdravljenje. Preminula je u srpnju 1932. godine, a imala je samo 20 godina. Pokopana je u Đombuši, kako književnik Dinko Štambak lijepo kaže:”….u gradu smrti, iz kojeg nema penjanja u grad živih”. Brestovac je za vrijeme II. svjetskog rata pretvoren u ratnu bolnicu, a poslije rata prepušten propadanju.

Antonjeta Baškarad Jutronić

 

Thonetov stolac

 

estera mirošević_o

Estera Mirošević na fotografiji snimljenoj 1910. godine u Imotskom sjedi uz Thonet-ov stolac. Stoga je zgodna prilika podsjetiti na jedan od najprodavanijih komada namještaja 19-og. stoljeća koji je dosegao višemilijunsku prodaju i ništa ni do danas nije nadmašilo slavu Thonet stolaca. Ujedno neka bude podsjetnik svima onima koji imaju tavane, podrume i skrivene kutke svojih kuća, da tamo zavire i dobro ih pretraže. Sretnici koji pronađu Thonetov stolac, ne bi smjeli štedjeti na obnovi i restauraciji, jer će on savršeno pristajati u svakom interijeru i uz najmoderniji namještaj. I nakon 150 godina ovaj „starac“ plijeni pozornost i nije izgubio nimalo na svom šarmu i dopadljivosti, pogotovu ako imate sreću namjeriti se na onaj koji ima mrežasto-slamnati naslon ili sjedalo.(Danas ih proizvodi Ikea, ali ipak original je nezamjenjiv). Thonetovi stolci proizvodili su se kod nas u Varaždinu od 1923.godine. Te godine se varaždinska tvornica Mundus spojila s Thonetovom sa sjedištem u Švicarskoj te su nastavili s proizvodnjom stolaca i namještaja od savijenog drva. Vjerujem kako većina do danas sačuvanih stolaca u nas potječe upravo iz tog vremena. Michael Thonet je dizajner s tvornicom namještaja u Njemačkoj koju je osnovao 1861. god. Proslavio se dizajniranjem više tipova stolica od kojih su samo dva modela postali svjetskim klasicima. Thonet-ov stolac sastavljen je od 5 elemenata koji su se tako transportirali a onda na licu mjesta sastavljali. Smanjenjem opsega zauzimali su malo prostora u transportu, time pojeftinili troškove prijevoza a i tržišnu cijenu stolca. Za izradu koristili su bukovinu koja je omogućavala fleksibilno savijanje po staroj metodi bačvara koji su je koristili u savijanju drva u procesu izrade bačava. Moderan pristup ovim starim znanjima koje je Thonet iskoristio uz svoj vrhunski dizajn i inovativnu konstrukciju stolca pridonijeli su popularnosti i svjetskoj slavi „… ovoj najpametnijoj stvari koju je čovjek izmislio“ (Le Corbusier-arhitekt, slikar i pisac).

Snježana Tonković

Estera Mirošević (1877.-17. 05.1947.)

Estera Mirošević (1877.-17. 05.1947.), u dvorištu svoje kuće u Imotskom oko 1910. godine. Nikola Mirošević (1811.), Načelnik Imotskog 1865.-1869. godine doselio je iz Korčule u Imotski, gdje je bio upravnik poreznog ureda. Oženio se u Imotskom za Katarinu Katu Vučemilović (1820.), kći Omišanke Domenice de Franceschi (1790.) i Ivana Vučemilovića (1779.) te su imali devetoro djece među kojima sinove Ivana Antu (1852.) i Luigija (1859.) te kćeri Anu Mariju (1840.) udanu za Splićanina Jakova Kurira (1838.), Gianinu Ivanicu (1842.) udanu za Jakova Giacoma Colombani (1834.), Domenicu (1845.) udanu za javnog bilježnika, Korčulanina dr Dinka Depola (1835.) i Jozefinu Mariju Josipu (1854-1927.) udanu za Petra Ivana Benzona (1845.-.1918.). Luigi Mirošević oženio se za Franceschu Mirošević (1862.) iz Korčule te nije imao djece. Njegov brat Ante Antonio oženio se za za Talijanku iz Splita Angelinu de Rossignoli (1856.), kći Rose Nani (1839.) i dr Simeona de Rossignoli (1826.). Ante Antonio Mirošević bio je visoki činovnik i stekao je bogatstvo. Sagradio je do Đardina, dvorišta sudske zgrade lijepu kamenu kuću na dva kata sa njegovanim vrtom ispred. U kući sa uređenim građanskim interijerom isticao se lijepi stari tinel sa golemim lusterom od ornamentirane debele kože tehnikom suhog žiga i staklenim perlama koje su u gusto visjele rubom. Zanimljivo je da je Angelina de Rossignoli svojim dolaskom u Imotski nakon udaje donijela i vještinu izrade golubica, tičica koje umijeće je prenijela na kćeri osobito Rinu. Angelina i Ante Antonio Mirošević imali su sedmoro djece od kojih je dvoje umrlo u mladojj dobi. Od preživjelih imali su sinove Bruna i Matea te kćeri Katarinu Rinu (1882.-1973.), Esteru i Marinu Mariči (1875.). Bruno Mirošević (1876.), općinski činovnik oženio je Ljubu Ćale (1887.) ali nisu imali djece, a Mateo Mirošević (1880.) brutalno ubijen 1945. godine imao je kći jedinicu Mirandu (1919.-1983.) koja se nije udavala. Lijepa Miranda Mirošević prof. francuskog i talijanskog školovala se u inozemstvu te je bila poliglot, govorila je 5 svjetskih jezika. Miranda je radila na Radio Luxembourgu, a nakon umirovljenja odlučila je doći živjeti u Imotski za koji su je vezale lijepe uspomene. U imotski je na čuđenje male sredine stigla odjevena u hlače s autom kao prva vozačica, a inače se u tom imotskom razdoblju Miranda neobično isticala svojim izgledom i načinom života. Miranda, zadnji potomak imotske grane obitelji Mirošević umrla je u Imotskom 1983. godine te je vječni mir našla na groblju Gospe od Anđela.  Sestre Mirošević, Rina, Estera i Mariči se nisu udavale i uz njihova imena sačuvane su do danas u Imotskom brojne priče.

Tekst: Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u fototeci Gordane Radić.

Svilogojstvo na području Imotske krajine

čepelica 3_nčepelica2_n čepelica 1_n

Čepelice-kapice iz 19. stoljeća, dio oglavlja imotske nošnje ukrašene finim vezom rađenim svilenim koncem kombinacijom punog boda i križića koje se čuvaju u Etnografskom muzeju u Splitu.

SVILOGOJSTVO NA PROSTORU IMOTSKE KRAJINE

Svila je u Europu importirana iz Azije i to, prema saznanjima još  u doba cara Justinijana (6 st.). Vjerojatno se već tada proširila  cijelim Mediteranom  pa tako  i  Dalmacijom koja je imala idealne uvjete    za razvoj ove djelatnosti.   Kroz povijest bila  je  cijenjen i veoma skup proizvod, te je  odražavala statusni simbol pojedinca  kao i njegovu ulogu u   društvu.  Kolika je njena vrijednost i značaj govore podaci kako je ta skupocjena roba bila često sredstvo plaćanja u trgovanju i razmjeni roba. Iz raznih izvora saznajemo da su neki  gradovi još u ranom srednjem vijeku bili obvezatni plaćati  nametnute obveze  upravo u svili /1/. Ponekad se u svojoj vrijednosti mjerila sa samim zlatom.  U 11 st. grad Rab morao je plaćati godišnji  danak Veneciji u iznosu „ od 10 libri svile ili upola tolike vrijednosti  u zlatu“. Svila  je, stoga  bila dostupna samo određenom sloju ljudi.  Najtraženija   je ona proizvedena u radionicama pokrajine Lombardije. Međutim za kvalitetom i potražnjom nisu ništa manje zaostajale  manufakturne radionice  iz  Dubrovnika, koje tamo  rade i posluju već od 16 st.  te, su  predstavljale opasnu konkurenciju drugim proizvođačima svile. U dubrovačkom arhivu postoji dokument koji potvrđuje kako   se svilarstvom u Dubrovniku  u 15 st.  počeo baviti stanoviti Ivan, najprije kao pomoćnik majstora iz Toskane,  dok  se svilogojstvo spominje u Konavlima već  u 14. st. /2/.  Na području Dalmacije svilogojstvo i svilarstvo se  razvija nešto kasnije a zabilježio ga je  talijanski putopisac Alberto Fortis u svom putopisu po Dalmaciji. /3/. U Imotskoj krajini počeci svilogojstva povezuju se s vremenom oslobađanja od  turske okupacije i pripajanjem  Mletačkoj Republici. Tada se pokušalo općenito unaprijediti gospodarstvo u novo pripojenim područjima, s ciljem da se materijalno pomogne  stanovništvo koje je živjelo u bijedi  i neimaštini iscrpljeno višestoljetnom  turskom okupacijom. U  tom razdoblju Imotska krajina je bila slabo naseljena narod se raselio za boljim i sigurnijim životom.  Prema popisu imala je svega 13 000 stanovnika/4/. Mlečani pak u želji da zadrže ljude i da oni ujedno budu štit prema granici s Bosnom gdje su se Turci još zadržali, donosi neke   gospodarske mjere u svrhu  poboljšanja života stanovnika.

___________________

  1. Šime Peričić: Svilarstvo u Dalmaciji u 19 st., Radovi Instituta za Hrvatsku povijest. Zagreb ,1982. str,107.
  2. Zrinka Režić Tolj: Svilarstvo u Konavlima, Etnol.trib.30,vol 37, 2007 str. 95-116.
  3. Alberto Fortis: Put po Dalmaciji, sv/II 1774,dt.157,158 spominje svilarstvo na Rabu, Braču i dolini Neretve.
  4. Ante Ujević. Imotska krajina , Matica Hrvatska Imotski 1991. str. 191.

Između ostalog  potiče  se razvoj zanata, sadnja duhana, uzgoj svilene bube i sl. Donosi i niz agrarnih mjera od kojih seljak nije imao značajne koristi u prvom redu jer nije mogao biti vlasnik zemlje, mogao ju je imati  samo u najmu./5/.  Pokazalo se da dugoročno ni jedna od  mjera nije zaživjela niti ostvarila neki boljitak  ovom kraju. Tek u doba  Austrije  značajnije se radi na  sadnji duhana i stabala duda u svrhu unapređenja svilogojstva. Dudova stabla sade se po cijeloj Krajini, sadnice se dijele besplatno a stimuliraju se u vidu nagrada  oni  koji bi zasadili veći broj sadnica duda. Sadnice su nabavljane uglavnom iz rasadnika u Lombardiji . Kasnije su rasadnici  osnivaju najprije u Zadru 1834. g.,  i na   drugim mjestima po Dalmaciji (Skradin, Trogir, Sinj.) Austrija je imala u  planu  u razdoblju od deset godina, zasaditi oko 800.000 sadnica  murvi diljem Dalmacije./6/. Tako i na prostoru Imotske krajine niću brojni zasadi murvi- uglavnom crnog  duda, dok u nekim krajevima –  kao u Konavlima sade isključivo  bijeli dud.  Svaka kuća u okopoljskim selima Imotske krajine  imala je u svom dvorištu barem jednu zasađenu murvu. Trebalo je više godina da mladica duda izraste u stablo čiji   listovi  postaju pogodni za  prehranu dudova svilca.

 OSNIVANJE SVILARSKIH POSTAJA

Ozbiljnijom proizvodnjom  dudova svilca pojavila se potreba i za otkupnim stanicama koje su trebale biti što bliže proizvođačima.  U Dalmaciji je u početku djelovalo više od 10-tak otkupnih  stanica. U Imotskom  prva takva se spominje se 1873.g. Prema statističkim podacima dvije godine kasnije u njoj je na otkup doneseno oko 500 kg svilene čahure s prostora cijele  Krajine. Otkup je  varirao iz godine u godinu,  tako  je 1882.g. bilo   otkupljeno čak  780 kg./7/  Prosječna cijena po kilogramu čahure iznosila je oko 1,7 fiorina, a ona se formirala prema ponudi odnosno, određivali su je prekupci  koji su imali monopol.  Nudili su niske  otkupne  cijene što je uzgajivače odvraćalo od ovog posla i  naposljetku do postupnog odustajanja od svilogojstva što se  negativno odražavalo na  ukupnu proizvodnju.

____________

  1. Mletačka Republika donosi tzv. „Grimanijevzakon“-1756.g. po kojem zemlja i dalje ostaje u vlasništvu države a uživalac daje državi 10% od godišnjeg
  2. Taj plan je i premašila tako da je u razdoblju između 1854-1864.g. bilo zasađeno oko milijunstabljika murvi, a samo na području sinjske i trogirske općine 350 000 komada sadnica.

Š.Perić,1982. nav. dj. Str.

  1. Radi usporedbe na području Skradina pojedini proizvođačiproizvodili su samostalno  toliko kilograma svilene čahure,  a u dobrim godinama čak  i više. Maksimalna proizvodnja čahura u Dalmaciji bila je  zabilježena 1860 kada je premašena brojka od 50.000 kg otkupljene čahure

Svilarske stanice pa tako i  ona u Imotskom, osim otkupa pružala je  i savjetodavne usluge uzgajivačima, te dijelila besplatne sadnice  murvi kao i besplatno sjeme svilca,  isto tako vršile  su  nadzor nad kvalitetom sjemena i proizvodnjom čahure. Sve postaje morale su biti adekvatno opremljene osnovnim pomagalima, termometrima, mikroskopima i  stručnim osobama/8/.  Unatoč poduzetim mjerama nisu se mogle spriječiti i zaustaviti bolesti svilca tako da je  njihova uloga postupno  postala zanemariva iako su se neke  u aktivnosti  zadržale još dugo kao ova u Imotskom, sve do pred II sv, rat.

PROIZVODNJA ČAHURA

U svibnju mjesecu brali su se mladi listovi duda za hranu svilcima. Posebno se moralo voditi računa da lišće ne bude ovlaženo rosom ili pregrijano na suncu, pa se lišće najčešće bralo noću. Gusjenice se stavljalo na papir koji je bio za tu svrhu posebno  izbušen i svakodnevno se morao čistiti ili mijenjati. Gusjenice se brzo razvijaju ( 35 – 40 dana trajala je inkubacija) i počimaju ispredati niti , odnosno čahurati se. Čahure su se  ponekad izlagale suncu da bi se odgodilo leptiranje /9/. Proces dobivanja svile otpočima  stavljanjem čahura  u vrelu vodu. /10/.    Uz pomoć drvenog štapa ili rašljaste grančice, potapale su se  ili točile u vodi. Kada bi svilarica  uhvatila nit odnosno više njih , sukale (uvijale) bi se u jednu deblju. Konac se motao na rašak (drveni prut )/11/, a onda se motao u kančel ili štrenu

____________________

  1. Poslije Prvog rata u Imotskom u svilarskoj stanici bio je uposlen  agronom Vučenović, koji je obilazio sela   i uzgajivače podučavao  o uzgoju svilca ,često uz asistenciju  gospođe Antonjete  Vučemiloić iz Imotskog. Njena unuka prof. Antonjeta  Jutronić  u posjedu je jedne dopisnice upućene   njenoj baki . Dopisnica je poslana iz Splita , a u njoj traže da  im se pošalje malo sjemena svilca   jer ga je u Splitu ponestalo.  Sjeme se, kako vidimo  razmjenjivalo  i putovalo na razne načine. U  sličnoj situaciji , nedavno su se  našle  žene iz Konavala nakon Domovinskog rata kada su  željele obnoviti svoju narodnu nošnju uništenu u ratu . Za to im je bilo potrebno sjeme svilca  ali  njega se nije moglo nigdje nabaviti.   Udruga DEŠA uputila je  brojna pisma na razne adrese u inozemstvu i u nas,  s istom  zamolbom. Nakon dugog traženja javila  se   jedino  jedna  udruga žena iz Francuske  i poslala u Dubrovnik  svega 2,5 grama jajašaca svilene bube. To je bilo više nego dovoljno da  se proizvodnja svile obnovi.( od 1 gr. jajašaca dobije se 3 kg. čahura. a od 1 čahure i do 2ooo metara konca).  Na tajanstven način prokrijumčareno je sjeme iz Francuske u Hrvatsku , kako su to  izvele- žene iz Konavala  nisu ni do danas otkrile .
  2. Danas svilarice u Konavlima, dabi spriječile leptiranje, gusjenice stavljaju  na neko vrijeme u hladnjake. Zrinka Režić Tolj: n.d.2007. str,114/5.
  3. Količina čahura u loncu određuje debljinu niti. Deblji konac je služio za tkanje odjeće. Za tanjafina platna za košulje i razne vezove bilo je dovoljno oko 20 čahura, a za deblju nit  dodavalo se još čahura u lonac.
  4. Često se za namatanjesvilenog konca koristio zgužvani smokvin list omotan  bijelom  krpicom koja se navlaži prije namatanja konca. Svila se sušila u klupku  a onda motala u mace ili štrene.

Boja svilene niti  je varirala od  bijele, prljavo bijele ili svjetlo smeđe./12/ Svila se obično bojala u  domaćinstvima za vlastite potrebe i to prema namijeni i vrsti šara na ruhu za koju je bila namijenjena. Za imotsku nošnju karakteristične  su četiri boje( smeđa, zelena, crvena i modra) koje su se u svakom kućanstvu mogle proizvesti od prirodnih bojila. Kasnije su se kupovale industrijske boje što je uzrokovalo promjene u bojama pojedinih do tada ustaljenih šara na odjeći. Od svilenog konca u Imotskoj krajini, tkala se odjeća i ukrašavala vezom.   Tkale su se pregače, muški i ženski pripašaji , peškiri za muška oglavlja,  tkalo se platno za košulje, ručnike, marame i dr. Ženske košulje, marame- oglavlja, ukrašavala su se bogatim vezom od svilenog konca./12/

OSNIVANJE  PREDIONICA – FILANDA (filatorija)

Proizvodnja svile u našim krajevima pojavila se pod utjecajem  Italije najprije na  sjevernom Primorju  i u Dubrovačkoj  Republici. U ostalim  krajevima pojavljuje se dosta kasnije, a tek u doba  Marije Terezije svilogojstvo doživljava procvat ne samo u Dalmaciji već i u Slavoniji te, na sjeveru Hrvatske u Zagrebu. Zahvaljujući potpori države koja pomaže materijalno i novčano  tu djelatnost ona se omasovila. To je bio poticaj za neke proizvođače da  više proizvode. S većom proizvodnjom javlja se  potreba za osnivanjem manufaktura i nabavkom prvih strojeva.  U  filandama/13/  obavljalo se odmotavanje svile, predenje, bojanje a što je najvažnije u njima se zapošljavala osposobljena radna snaga. U tim svilanama svatko je obavljao  posao za koji je bio izučen (postojale su škole s podukama o radu u svilanama ,koje je organizirala država). Međutim ove manufakture proizvodile su samo sirovu svilu koju su onda morale  slati na doradu i tkanje, u opremljenije radionice najviše  u radionice  Lombardije.

Spominje se prvi filatorij  u Zadru (Smiljevac),  a već 1831 u Dalmaciji ih je bilo u  početku  osam, od toga u Splitu  četiri, u   Visu i Braču po jedan, i dva svilara u Sinju.

_________________

  1. Bogatu zbirku fotografija vezanih za vez i čipkarstvo na prostoru  našeg priobalja i Zagore (paška čipka, zlatoveza svilovez i bijeli vez) nalazimo kod austrijske kolekcionarke, spisateljice i  velike zaljubljenice i promotorice naše narodne umjetnosti Natalije Bruck Auffenberg. Organizirala je radionice za uzgoj svilca i preradu svile. Na svom putu po Dalmaciji 1904.g. napravila je više od 340 fotografija uzoraka čipki i veza koje je prikazala na izložbi u Beču. Više o tomu, Branka Vojnović Traživuk: Stud.Ethnol.Croat.vol 18 /2006. str.285.
  2. Filanda- tvornica za preradu sirove svile, najčešće su locirane u blizini voda koja im je bila potrebna za rad. Filatorij je bila sprava  za odmotavnje i usukavanje (predenje) svilenog konca.

U Imotskom nemamo zabilježeno postojanje  svilarske predionice. Iako je  svilogojstvo  u našim krajevima, mnogo obećavalo  i bila  prilika da uz  relativno mali trud seljak priskrbi sebi i obitelji dodatnu zaradu, to se  ipak nije dogodilo. Jedno razdoblje ovog obrta davalo je izvrsne rezultate 1860/70.- kada se svilogojstvom bavilo u svim dijelovima Dalmacije , međutim to nije bila konstanta, oscilacije u otkupu čahura  bile su  velike po  godinama. Uz sva nastojanja vlasti da se svilogojstvo održi ono je stagniralo. Uzrok tomu je bolest  koja je napadala čahure, niska cijena otkupa i  konkurencija (Italija).  Isto tako  problem  treba tražiti u ovdašnjem življu koji  nije prepoznao  opću korist koja mu je bila na raspolaganju.  Neobrazovani seljak nije imao povjerenja  u ono što  se  od države nudilo, često  nametalo, od toga je zazirao. U Imotskoj krajini proizvodnja svilca bila je rascjepkana po domaćinstvima i obavljala se primitivno tako da se i nije mogao očekivati određeni  prosperitet  u svilarskom obrtu.

Unatoč  svemu svilarstvo je ostavilo  pozitivnog traga na ondašnje društvo, najviše  u razvoju trgovanja, imalo je utjecaj u kulturi, etnologiji,  modi, gospodarskom i društvenom životu uopće te, u razvoju svilarske tehnologije i  izrade svile.

Nakon revolucionarne 1848.g. i burnih previranja kako u Europi tako i kod nas , formira se novo građansko društvo   koje nameće nove progresivne  ideje  koje imaju odraza  u svim segmentima života, tako i u pogledu  odjeće i mode.   Novi modni ukusi   traže nove materijale drugačije strukture i forme. Traga se za novim formulama u  stvaranju umjetne svile koja bi bila jeftinija i pristupačnija. Svilarski obrti postupno se gasi a većina filanda  se  zatvara. Sporadično se još na prostoru Imotske krajine uzgaja svilac, jer je nudio kakvu-takvu zaradu siromašnom seljaku. Unatoč svemu u nekim mjestima uzgoj svilca nije se u potpunosti ugasio  sve do sredine 20. st.

Snježana Tonković

Zahvala gospođi Idi Jakšić, kustosici Etnografskog muzeja u Splitu na ustupljenim fotografijama čepelica.

Pisma

Prisjetimo se kada smo zadnji put napisali ili dobili ručno pisano pismo ili razglednicu? Osim hrpe računa, koja nam svakodnevno pristiže, druge pošte niti nema. Zašto bi gubili vrijeme za pisanjem pisma kad svaku poruku pošaljemo bilo gdje u svijet u svega nekoliko sekundi? Posebnost pisama je ta što su ona materijalna, opipljiva i kroz njih možemo osjetiti energiju i emocije osobe koja ih je poslala. Iako pisma i razglednice za većinu znanstvenika nisu vjerodostojan povijesni izvor, ona su izuzetno važna jer mogu pružiti obilje podataka te su dragocjeni izvori za ekonomsku, političku, pravnu i kulturnu povijest. Stara su pisma i razglednice kao dio obiteljskog arhiva prvorazredni svjedoci vemena u kojem su nastali.

Arhiva obitelji Radovinović Jagul

Držač  i rezač za pisma iz 1910. godine u vlasništvu obitelji

MAJKAMA

MAJKAMA
Ne jedan dan – duge ljubavi ne bi dostajale, da Vam iskažemo zahvalnost, da Vam vratimo ljubav! A vi – ne tražite ni taj jedan dan. Vama ga ne treba, ali nama, trajnim dužnicima vašim!
Da – treba nam taj dan, da vam iskažemo ono, što trajno u sebi nosimo kao svetu molitvu, a kad je hoćemo zaodjenuti riječima, ne znamo. Ali znamo, da smo izrasli na vašoj snazi, da se na njoj držimo, da po njoj vrijedimo. A bez nje da smo bijedni, bez oslona i snage.
A vi idete tim svijetom ovjenčane krunom sreće i boli, i smiješite se, i onda kad pritištu brige, da ne pomutite čedu vašem vedrinu života!
Vi prigibate glavu, kad teški naidju dani, ali ne gubite vjere nikad. I onda, kad ni otkud svijetla, vi se još nadate – i čekate!
Ima li uopće nešto, što želite za sebe? Ili ste u jednom velikom, svetom času predale sve nama i u nas, pa sada bdijući nad našim životima, čuvate i svoj vlastiti?
Putevi su vam posuti trnjem i kamenjem, a vi stupate njima, kao da su prekriveni sagovima od ruža. I nikada se ne tužite.
Ni molitava nemate – za sebe! U njima samo spominjete nas!
Sudbina je vaša odredjena u Knjizi Vječnosti, a smisao svijeta razotkriva se u vama!
Svaka je od vas karika neizmjernog lanca, koji opasuje svijet – i drži ga. A da popusti – nestalo bi svega!
Vi ste sjeme- i žetva, sadašnjost ste- i budućnost, najjasnija zbilja – i najskrovitija tajna!
Srce je vaše- božanska snaga, i ništa mu nas svijetu ovome ravno nije!
I zato vas zazivamo u svakom teškom času i sama misao na vas donosi olakšanje!
A na vaš dan prigibamo glave pred vama u smjernosti i strahopočitanju i ljubimo ruke vaše, koje su prosipale zlato po putovima života našeg!

Tekst iz lista “Novo doba” (1926.)

Majčinstvo je najuzvišenija uloga žene, a Majčinsku ljubav ništa ne može nadomjestiti. Ta ljubav je zapravo misterij. Danas na Majčin dan, darujmo im malo pažnje, barem nekoliko lijepih riječi, jedan cvijet, malo pohvale, priznanja….Morali bismo znati da male stvari i tople riječi ništa ne koštaju, a da za uzvrat puno dobivamo. Dobivamo ljubav. U ovom slučaju majčinsku.

Tekst: Antonjeta Baškarad Jutronić

Razglednica sa prikazom žene iz Petrovog polja koju je naslikao Virgil Meneghello Dinčić (1876–1944) poslana 1916. godine u vlasništvu je Antonjete Baškarad Jutronić

Recept za kvasac

U Hrvatskoj je u razdoblju ožujak-travanj 2020. godine trajala  potražnja za kvascom što nas je podsjetilo na ratna vremena. Zbog nestašice kvasca na policama trgovina u vrijeme izolacije na raznim portalima mogli ste pročitati različite recepte za domaći kvasac koji se može napraviti kod kuće, a što nam je donedavno bilo nezamislivo. Dajemo recept za pripravu kvasca iz drugog ratnog izdanja Dalmatinske kuhinje izdane listopada-studenoga 1944. godine Dike Marjanović-Radica. Dika u predgovoru navodi cit: “Sve stvari za koje sam smatrala, da ne trebajuu kućnstvu, obzirom na sadašnje teške prilike izostavila sam. Pri pisanju imala sam u vidu tehničko-praktičnu, a osobito ekonomsku stranu, naime gledala sam da uštedim gdje god se može, jer kuhinja može mnogo potrošiti a još više zaštediti”.
Kako možemo sami pripraviti kavasac
Događa se često da se teško dođe do kvasca, a najizdašnija su za ishranu upravo kvasna tijesta. S toga svaka domaćica može sama da pripravi kvasac na slijedeći način: uzme se 10 dkg hmelja, sitno se isjecka, stavi se u lonac i nalije 2 litre hladne vode. Hmelj se u vodi kuha pola sata, a zatim se procijedi kroz rijetko platno, dok se u vruću vodu od hemlja stavi ¾ kg raženog brašna, sve se to pomiješa i ostavi da se masa ohladi. Sutradan k toj masi doda se još 2 kg ječmenog brašna, te se od cijele mase naprave tanke ploške i brzo suše na zraku, ali ne na suncu, da se ne ubiju klice. Više puta se okreću, da se brže posuše. Suh kvasac stavi se u prozirnu vrećicu i spremi na zračnom mjestu. Kvasac se podmijesi u oči dana, kada treba kruh mijesiti. Za 1 kg brašna uzme se 2-3 dkg kvasca, a postupa se kao sa svježim kvascem. Može se upotrijebiti i onako svjež za više dana, učini se u štrucu i savije, a može se učiniti i pola mjere (doze).

Dalmatinska kuhinja (1944) Dike Marjanović Radica u obiteljskoj arhivi

Car i kralj Franjo Josip I

Austro-ugarski car i kralj Franjo Josip I na svom putovanju kroz Dalmaciju prije 145 godina, 24. travnja 1875. godine doputovao je preko Sinja i Lovreća u Imotski, a za vrijeme boravka u Imotskom kočiju mu je ustupio obćinski liječnik dr. Augustin Bitanga. Do Zagvozda je morao na konju, jer je cesta prema Zagvozdu izgrađena 1881. godine.
U “Narodnom listu” objavljen je opširniji dopis o carevu boravku u Imotskom:.. „Car je iz Splita krenuo u 4 sata ujutro, a većim dijelom puta je padala kiša. Car je u Imotski prispio iz pravca Splita preko Klisa, Trilja i Lovreća u 3 sata popodne po ružnom kišnom vremenu….. Vjerni i dušom odani Imoćani svojem premilostivom kralju bilježe neizbrisivim slovom u svojoj pameti dan 24. travnja; ovaj dan bo imadoše sreću licem u lice vidjeti svojega ljubljenoga otca, Franju Josipa I…..Nakon ovoga udostojala se svietla kruna posjetiti c.k. sud, crkvu i obe pučke učione, mužku i žensku, svugda ostavljajuć sladku spomen svojega otčinskoga srdca…Oko šest uri povratila se k stanu u kući Mazzi na Carski sobet. Pri ovom učestovalo nekoliko uglednih varoških lica…Medjutim pod stanom se izmienjivaše glazba sa srdačnim “Živio” mnogobrojnoga puka, kojemu se nikako nedalo odalečiti se od stana ljubljenoga gosta. Carevska svirana od gradske glazbe morala se više puta opetovati. Zanimljiv i prilično nepoznat detalj priče iz Imotskog vezan je za dio u kojem se spominje gradska glasba. Naime, glasba je u carevu čast svirala našu tadašnju himnu Carevku… .Njegovo veličanstvo bilo je vidljivo zadovoljno. Ovdje, dakako, ne uzmanjkaše nit rakete ni bengalička vatra. Pa ako si otud oko spustio niz varoš, a još bolje, ako si mogao za ćas odoljeti srdcu da se odtud odalečiš te kroz varoš zajdeš, to bi našao bio dosta naslade oku. Na slavolucih nanizan svjetleći loptičić do loptičića; štogod prozora u varošu, sve razsvjetljeno a na više njih prozračni, između kojih se odlikovahu umjetnošću i točnošću, radje oni na našoj čitaonici. Sve goraše u svjetlosti…U večer, pošto je prestalo lijevanje kiše, bila obća rasvieta i umjetnih vatra na vrhuncima bližnjih brda. Pučanstvo je bilo veselo. Prije nego se car odalečio, običnom darežiljivišću razdielio obilatih potpora za siromahe i za nabavu odieće onima koje je On vidio svojim očima da su ubogi….U 5 i pol sati ujutro slijedećeg dana N.V. obadje spomenik kreševa iznad krsta i nekrsta, naime našu Gradinu. Otud, posred poredica naših crvenkapica i njihovih vjernih kremenjarka, i uz neprestano klicanje puka, k crkvi da sluša sv. misu. Po kojoj, i baš upravo u 6 sati, naš premilostivi kralj, praćen od blagoslova i od toplih naših želja za sretno putovanje, od nas se odieli. Njegov hrvatski “S Bogom” upućen na zadnjem rastanku prisutnim rondarom i množivu inoga mnogobrojnoga naroda, prišla da mu podvikne zadnji “živio”, ostat će nam vjekom pečatom u duši…..” Car je iz Imotskog otišao u smjeru Vrgorca (i dalje prema Boki) putujući preko Zagvozda.Kočija je išla s njim, naime dok je Car jahao, seljaci su kočiju nosili za njim 4,5 sata po kiši i ledu (u to doba je Caru trebalo upravo toliko – 4,5 sata da dođe iz Imotskog u Zagvozd)

Dijelovi teksta iz lista „Grad na gori“, br 2-1998, Milan Glibota
Narodni list, 1 svibnja 1875. , str 1.i 8. svibnja 1875., str 2.
Narodni list, 5 svibnja 1875., str 1-2
Dnevnik putovanja , Zadar 1878.

Fotografija pretposljednjeg dugovječnog austro-ugarskog cara i kralja Franje Josipa I. snimljena je u Beču, fotograf G. Pietnezer sa natpisom VIRIBUS UNITIS (lat) Zajedničkim snagama, carevom uzrečicom u obiteljskoj arhivi

Kuća Jerković i Obćinski dom 1905. godine

Kamena kuća Jerković i Obćinski dom na središnjem dijelu imotske Pjace 1905. godine. Veleposjednik Josip Bolis (1825.) čija je obitelj doselila iz Venecije po dolasku u Imotski oko 1850 godine sagradio je na Pjaci lijepu kamenu dvokatnicu. Oženio je Imoćanku Ružu Bitanga, a njihova kći Jelena Bolis udala se 1878. godine za dr Iku Jerkovića koji je kuću modernizirao i podigao treći kat. Dr Iko Jerković rođen je 1849. godine u Imotskom i prvi je Imoćanin koji je završio pravni fakultet i to u Beču. Kako je zapisao fra Vjeko Vrčić dr Iko, pučanin oženio je bogatašicu, veleposjednicu doseljene venecijske obitelji Jelenu Bolis. Tako Jerković postade gospar u velikoj krasnoj zgradi s balkonima nasred imotske Pjace. Odgojen u obitelji “narodnjaka”, i klasičnoj franjevačkoj gimnaziji do smrti je sačuvao svoj narodni hrvatski ponos… Do kuće Jerković je kuća Delić sa vanjskim stepeništem tada na drugoj strani. Dalje je kuća Vučemilović u prizemlju koje je smještena trgovina te kuća Batošić-Nikolić u kojoj su u prizemlju s obzirom na vidljivi grb tada bili smješteni uredi austrijske uprave. Obćinski dom u Imotskom sagrađen je zaslugom tadašnjeg općinskog načelnika Mihovila Miše Vrdoljaka 1900. godine. Ante Ujević u I. izdanju knjige Imotska krajina (1954.) o gradnji Općinskog doma piše: “Pored najzamašnijeg objekta Duhanske stanice općina nastoji, da dođe do vlastite pristojne zgrade i da se oslobodi najamnine. Tako se pristupilo zidanju Općinskog doma koji je bio završen 1900. Od godine 1892. do 1895. Imotska je općina pokazala dosta veliku građevinsku aktivnost: proširen je Šarampov most u Prološcu, podignut je Općinski dom do prvog kata, dovršena su dva mosta u Runoviću, te obavljeni mnogi drugi radovi na putovima, vodama itd. Za ove radove imao je velikih zasluga tadašnji općinski načelnik Vrdoljak”.

Razglednica u vlasništvu Matka Pavlinovića objavljena je u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) Igora Goleša