Svilarstvo u Imotskom

U našoj staroj imotskoj kući nalazi se jedan veliki baul, drveni sanduk, prepun raznoraznih dokumenata, nacrta imotskih kuća, izrezaka iz novina, pisama, dopisnica, fotografija poznatih i nepoznatih osoba. Prevrćući to blago i tražeći pjesmu o Bazani naišla sam na jednu dopisnicu iz 1938. godine, gdje meni nepoznata osoba iz Splita moli moju nonu Antonjetu Vučemilović u Imotskome da joj pošalje sjemenje za svilce koje u Splitu nikako ne može nabaviti. Svila je oduvijek bila vrijedan i skup materijal. Prema nekim izvorima svilarstvom su se bavili stari Kinezi prije 5000 godina i držali monopol na proizvodnju svile. Prenošenje jajašaca u druge zemlje bilo je zabranjeno pod prijetnjom smrtne kazne. Ipak se nakon nekog vremena uspjelo prokrijumčariti ovu tehnologiju u Japan, zatim u Carigrad pa u Grčku. Arapi su prenijeli sjeme u Španjolsku, a odatle se uzgoj svilca širi po Europi. U knjizi “Dalmacija i njena narodna umjetnost” autorica Natalija Bruck-Auffenberg, danas nažalost neopravdeno zapostavljena, tvrdi da je u Dalmaciji svilarski obrt postojao već u 9. i 10. stoljeću. Spisateljica ove knjige, kao velika ljubiteljica narodne umjetnosti, putovala je Dalmacijom uzduž i poprijeko obilazeći najzabitnije krajeve Zagore i Primorja sakupljajući podatke o narodnim običajima, odjeći, obući nakitu. Ona navodi da se krajem 19. stoljeća zadarska plemićka obitelj grofova Borelli u svom ljetnikovcu u Filipjakovu intezivno bavi svilarstvom. Antonjeta Pelicarić Vučemilović, rođena Filipjanka, dolaskom u Imotski prenosi svoje znanje o uzgoju svilca onima koje zanima. Međutim kada u Imotski stiže agronom Vučenović, koji nabavlja sve što je potrebno za uzgoj svilene bube te sa Antonjetom Vučemilović po koju dolazi kočijom obilaze, savjetuju i dijele sjemenje po selima Imotske krajine, svilarstvo je procvalo. Od svilenog konca pletu se šalovi, papučice za djecu, tkalo se platno za odijela, haljine, košulje za narodne nošnje…..Kao što vidimo iz ove dopisnice u Splitu se tek počinju baviti proizvodnjom svile pa pomoć traže u Imotskom, gdje je u to vrijeme svilarstvo već dobro razvijeno.

Antonjeta Baškarad Jutronić

Pandoletti iz bilježnice recepata kuće Colombani

Pandoletti iz bilježnice recepata kuće Colombani koje je zapisivao Marketo Colombani (1887.) te njegove sestre početkom 20. stoljeća. U Imotskom su do danas sačuvane brojne priče vezane za obitelj Colombani pa tako i za sestre Kolombanuše neke i na granici legende. Sačuvana je zgodna priča kako Kolombanuše koje su bile prave majstorice u pripravi kolača nikome ne bi dale točan i potpuni recept određene slastice nego bi namjerno nešto izostavile tako da bi bi bilo komičnih situacija kad bi iznervirane imotske gospođe shvatile da su prevarene.Jakov Giacomo Colombani (1834.) oženio se za Miroshevich Mirošević Gianinu Ivanicu (umrla 05.11.1920.), a u njihovoj brojnoj obitelji rođeni su sinovi Toni (1884.), Marko Marketo (1887.) i Ivan Giovanni te pet kćeri: Kata, Karmela, Lela, Maria i Niina, čuvene „Kolombanuše“. Od pet kćeri Giacoma Colombani udala se samo najmlađa Nina (umrla 9.12.1953.). Nina, je sa Paolom Benzia imala sina Federica i kčer Luciju Luči.
Pandoletti
Si prende li uova intere, poi su ogni uovo 3 cucchiai zucchero bene si sbate in chi si aggiunge farina e mandorl. Tutto cio s impasta e si forma come una struzza di pane, si roste e poi si si taglia a fette.

Uzmite cijela jaja, a zatim na svako jaje 3 žlice šećera, dobro istuči, dodati brašno i rezane bajame. Sve se izmiješa i oblikuje poput komada kruha, zatim se ispeče te reže na kriške.

Bilježnica recepata u arhivi Gordane Rako Radić

Un saluto Sa Imoschi, Pozdrav iz Imoskog 1899. godine

Dosad nigdje objavljena razglednica Imotskog tiskana 1899. godine Un saluto Sa Imoschi, Pozdrav iz Imoskog kupljena na online aukciji. Razglednica poslana 11. 11. 1900. godine iz Imotskog u Igel, gradić u Austougarskom carstvu, Jihlavu u današnjoj Češkoj prikazuje pogled na Imotski krajem 19. stoljeća. Na razglednici je dobro dokumentiran tadašnji izgled imotskih kamenih ljepotica, kuća u nizu s desna: Kuće Markota. kuća Mirošević, crkva sv Frane sa oštećenim zvonikom, kuća Radovinović (Bitanga) Jagul (Načelnik Imotskog te 1899. je Alfonso Bitanga), kuća Marče (u kojoj je sjedište Kotarskog suda kao i obćinski zatvor), kuće Colombani te poviše dio imotske Pjace sa netom izgrađenim Obćinskim domom i kućom Miše Vrdoljaka. Fotografo je G. Mattiazzi (Giacinto pl. Mattiazzi, prednik jedne od najpoznatijih šibenskih i hrvatskih fotografskih obitelji), a Editori (nakladnici) su Ligutich i Marce, poznati imotski trgovci.

 

 

Gospin oltar u crkvi svetog Frane u Imotskom

Mramorni Gospin oltar u crkvi svetog Frane u Imotskom izrađen u radionici Pavla Bilinića u Splitu. Gospin oltar je svojoj crkvi darovao hrvatski rodoljub, profesor don Nikola Ivanović (1835.-1925.), a krasi ga sika Gospe od Zdravlja, uspjela kopija Madonne della Salute iz crkve u Veneciji. Sliku je kao poklon crkvi prigodom prenosa starodrevnog imotskog samostana u slobodni grad Imotski poslao iz Venecije 1738. godine književnik i narodni mučenik fra Filip Grabovac (1697.-1749.) koji je umro na otočiću Santo Spirito u venecijanskoj luci. Gvardijan fra Felicije Luetić dao je 1864. godine za Gospinu sliku izraditi krasan srebrni okvir, majstorski rad umjetničke radionice u Brescii po nacrtu izrađenom u Veneciji, a koji se čuva u samostanu. Prva misa na Gospinom oltaru rečena je na Malu Gospu 1903. godine.

Suhozidovi u vrtovima obitelji Radovinović

Odlukom UNESCO-ova Međuvladina odbora za nematerijalnu kulturnu baštinu, 28. studenog 2018. godine u Mauricijusu na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva uz tradicijski napjev Međimurja Međimursku popevku upisano je i umijeće suhozidne gradnje koje je 2013. godine upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Na fotografiji koju je 2018. godine snimio Luka Kolovrat suhozidovi u vrtovima obitelji Radovinović u Imotskom.

 

Grupa djece 1944. godine

Grupa djece snimljeni 1944. godine u avliji kuće Radovinović u Imotskom. Na vrhu su rođaci Josip Jozo i Josip Kiki Franceschi, s lijeva sjede: Anisja Franceschi, Bianca Čumbelić, Ana Sela Franceschi, Mila Franceschi i Vanja Rako. Ispred s lijeva: brat i sestra Maja i Tonći Franceschi te Tanja Rako.

Izvor: Obiteljska arhiva

Hrvatski vojnici u Imotskom 1991. godine

Hrvatski vojnici pred polazak na bojište, kod sv Mise u crkvi sv Frane u Imotskom 1991. godine
…Što Ti drugo mogu reći, Sine ovoga ponosnog kraja Imotskoga, što ti drugo mogu reći nego ono zahvalno “slava ti vječna” i ono molitveno “pokoj vječni daruj im Gospodine”-Vavik on živi- ki zgine pošteno” rekao je stari naš hrvatski pjesnik. “Pokoj vječni tvojoj plemenitoj duši” govorili su naši stari, kao i mi s njima , vjerujući da ćemo se, poginuli Sine imotskoga kraja, ponovo naći s tobom u prebivalištu Boga našega i na dan uskrnuća, poslije kojega ni ti, Sine naš, ni mi više nećemo umirati. Klanjamo se sada tvojem junaštvu, jer ti je domovina bila draža od života!..

Don Ante Kusić na misi za poginule hrvatske branitelje u Imotskom 7. 11. 1993.

Izvor Grad na gori br 1 , 1993 i br. 2, 1993.

Kamenmost-Patrlj u studenom 1945. godine

Kamenmost-Patrlj u studenom 1945. godine. Kamenmost je najstarije naselje u Podbablju, a prvi put se spominje 1400. godine. Kameni most preko Vrljike porušen je 1944. godine za vrijeme II svjetskog rata, a na istom mjestu nekad je stajao rimski most, na putu iz Ad Novae (Runovića) prema Prološcu (Epilentio) te Duvnu (Delminium). Prilikom gradnje kuće Filipa Patrlja 1886. godine pronađeni su razni arheološki nalazi iz rimskog doba.

Izvor: Obiteljska arhiva

Imotski krajem 1930-ih

Fotografija Imotskog snimljena sa zapadne strane krajem 1930-ih. U prvom planu je kuća Radovinović (Bitanga), zatim kuća Marče, kuća Colombani te crkva sv. Frane. Dr Augustin Bitanga sagradio je 1892. godine obiteljsku kuću u Imotskom, po projektu izrađenom u Imotskom 1879. godine. Kuća je položena kaskadno zbog nagiba terena, ima tri etaže iznad ulice te dvije ispod razine ulice. U podrumu kuće duboko pod zemljom prostire se vinski podrum dužine 19.80 m, 8.20 širine i visine5.40 m sa pet prostorija međusobno povezanim sa kamenim svodovima (ćemerima), a u podrum se silazi kružnim kamenim stepenicama iz prizemnog stana. Na cijeloj sjevernoj strani kuće smještena je čatrnja širine 3.30 m, dužine 23.20 m, zapremnine 438,3m3 i dubine 5,73 m te je na taj način kuća bila opskrbljena vodom. Dvije kuće Marče, jednu neposredno uz crkvu na dva kata i dvorištem u zaleđu i drugu na četiri kata sagradio je Nikola Mendeš iz Sovića oko 1820. godine. Kako se Mendeš obogatio trgovinom, a nije imao djece oporučno je kuće kao i ostalu imovinu ostavio braći Petru i Mati Marče koje je doveo iz Splita kao pomagače u svojoj trgovini. U većoj Marčinoj kući djelovao je sud do 1915. godine dok nje prešao u novu zgradu, manja kuća preko ženidbenih veza prešla je u vlasništvo obitelji Colombani. Kuća Colombani sastoji se od dva dijela: istočni stari dio kuće bio je vlasništvo obitelji Bitanga od kojih su je Colombani otkupili i uz nju sagradili veliku lijepu kamenu kuću te obje kuće spojili u jednu cjelinu.

Izvor: Obiteljska arhiva