Braća Šoić-Mirilović: Albano i Bogašin 1917. godine

Braća Šoić-Mirilović: Albano (1886.) i lijevo Bogašin (1899.) , 1917. godine u Imotskom. Šoići-Mirilovići bili su najpoznatija katolička obitelj u 17. stoljeću u Hercegovini te se po njima i danas zove katoličko groblje u Mostaru Šoinovac. Staro pleme Mirilović dobilo je nadimak Šoić koji je kasnije zamijenio prvotno prezime. Albanov i Bogašinov šukundjed plemić Mate Šoić- Mirilović (+ 1743.), bogati trgovac došao je iz Mostara u Imotski 1717. godine te je kao pukovnik sudjelovao aktivno u borbama za oslobođenje Imotskog od Turaka. Mlečane je nagovarao da istjeraju Turke iz Imote obećavši da će im platiti topove ako pothvat ne uspije. Poslije oslobođenja Imotskog Mate Šoić-Mirilović postao je prvi Načelnik Imotskoga te zapovjednik cijele Krajine. U pregovorima sa Mlečanima zatražio je da mu daju toliko zemljišta koliko je ostavio u Mostaru te je dobio mnogo zemlje, kule i mlinice i to među ostalim 70 kanapa zemlje i kulu Begovića Ćosića na Kamenmostu uz samu Vrljiku, 20 kanapa zemlje i kulu Azalije Imamovića u Mujića polju uz rijeku te njegove mlinice na Kamenmostu, 20 kanapa zemlje zajedno sa tvrđavicom Bule Beguše u Zmijavcima i 4 kanapa vinograda Asan Age Sutlijaševića u Zmijavcima. Mate je imao sinove Petra (1728.) i Antu ( 1734), Petar je imao sina Matu (1767.), dok je Ante imao sina Nikolu (1773.). Ostali sinovi nisu imali djece. Od Matinih sinova samo je Josip (1801.) imao muške nasljednike, dok je Frane imao pet kćeri. Josip se oženio za Luciju Vrdoljak (1810.), sestru fra Jerolima Luigija Vrdoljaka te je imao tri sina i dvije kćeri i to: Matu (1838.), Petra (1839.) i Nikolu (1845.) te Anu Mandu (1835.) udanu za Jakova Vučemilovića i Anu Mariju (1840.). Mate je s Katinom Elenom Bitanga (1844.) imao dvije kćeri Emu (1869. – Rako) i Ildu (1874- Malić), dok je Petar sa dvije žene imao Mladena (1871.), Zvonimira (1891.), Irmu (1881.), Leu (1884.) i Mariju (1895.), a svi su napustili Imotski. U Imotskom su ostali Albano (1886.), Josip (1889.) i dr. Bogašin (1899.). Albano je sa Milkom Giordano imao dvije kćeri Rajku (1914.) i Nedu (1917.), Josip je sa Gemom Sisgoreo imao Sonju (1924.) i Branka (1927.), strijeljanog 1945. godine. Dr Bogašin Šoić-Mirilović oženio se za Slavku Rako s kojom je imao sina Slovena Petra (1930.) i kći Nevu (1933.) udanu za Edu Bacci. Dr Bogašin Šoić-Mirilović bio je sudac Kotarskog suda u Imotskom, kotarski predstojnik u Mostaru te Kapelnik Imotske sokolske glazbe. Dr Bogašin Šoić-Mirilović nestao je u svibnju 1945. godine. Njegov sin Sloven, po struci pravnik, neko vrijeme sudac u Imotskom autor je legendarne imotske pjesme “Tiho pada snijeg”. Sloven Šoić-Mirilović oženio se za Mirjanu Meter s kojom je imao sinove Bogašina (1961.) i Mira (1963. ). Bogašin Šoić-Mirilović jedan od najznačajnijih glazbenika splitske scene, klavijaturist i gitarist Daleke obale u razdoblju od 1996. do 2000. iznenada je umro prije nekoliko dana. Bogašin Bogo bio je poput djeda i oca izuzetno glazbeno nadaren te po riječima samih kolega glazbenika multitalentirani glazbenik i jaki kompjuteraš. Bogašin Bogo Šoić-Mirilović osnivač je benda Dijete iz epruvete, a nakon što se pridružio bendu Daleka obala tvorac brojnih hitova grupe, od kojih su kultne pjesme “Osamdesete” i “Kurve”.
Tekst: A.M.T.

 

Fabijan Truccolo (1874.-1944.) 1912. godine

Fabijan Truccolo (1874.-1944.), imotski industrijalac snimljen 1912. godine u svom pogonu za proizvodnju pokrovnih cigla koje su Imoćani prozvali trokulače (iskrivljeni oblik prezimena u Trokulo). Fabijanov otac Domenico Truccolo (1828.) doselio je u Imotski kao austrijski oružnik detektiv iz gradića Marrone u Italiji te se oženio za Imoćanku Vanciju Bitanga (1869.), jednu od pet kćeri Pavla Bitange. Domenico i Vancija sa ženinom mirazom otvorili su prvu trgovinu u kojoj su prodavali šibice i počeli ostvarivati prihode. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća njihovi sinovi Remigo (1869.-1928.) i Fabijan izgradili su prvo tvorničko postrojenje u Imotskom te mlinicu koja je radila na motorni pogon. Pri izgradnji mlinice poštivana su sva pravila struke, a čitav pogon bio je zaštićen od vremenskih prilika i smješten u posebnom zdanju kompleksa. Do mlinice su bili smješteni i pogoni za mljevenje kamena, kao i ciglana te prostorije u kojima su rađeni posebno kvalitetni crijepovi koji se još uvijek mogu vidjeti na pojedinim kućama u starom dijelu grada Imotskog. Nakon 1945. godine cjelokupna imovina značajne obitelji Truccolo koja je u Imotskom postavila temelje industrije i otvorila Imoćanima radna mjesta nacionalizirana je, a vrijedne stvari u vlasništvu obitelji kao kolekcija umjetničkih slika među kojima 6 slika Emanuela Vidovića otuđene su.

Dinko Štambak i prijatelji u Imotskom 6. listopada 1982. godine

Dinko Štambak, hrvatski književnik i prevoditelj sa prijateljima u Imotskom ispred Krisove Gradske kavane 6. listopada 1982. godine. S lijeva sjede: Janko Petyo, Luka Čelan, Jozo Štambak, Dinko Štambak, Mile Vilenica i Mile Štambak. Prošlo je 29 godina od smrti velikog Imoćanina Dinka Štambaka (Dolac Donji, 21. srpnja 1912.- Pariz, 24. travnja 1989.) čija osobna i profesionalna biografija možeposlužiti kao scenarij za film. Dinko Štambak, Imoćanin s pariškom adresom, družio se s brojnim intelektualnim i umjetničkim velikanima svog vremena, ali Imotski i uspomene na njega zadržao je na posebnom mjestu te je u zbirci priča “Oko Modrog i Crvenog jezera” vrlo slikovito opisao Imotski iz vremena svog djetinjstva nostalgičnim pripovjednim osvrtom na prošla vremena, ljude i običaje jednoga grada kojim se ne mogu pohvaliti ni mnogo veće i bogatije sredine od imotske.
Daje se tekst o Dinkovom boravku u Parizu koji je kompilacija dnevničkih zapisa u 80 bilježnica tijekom otprilike 35 godina. Dio zapisa svojedobno je objavljen u sarajevskom listu Oslobođenje, a ostalo je preveo Dinkov nećak Nikola Štambak.

DINKO U PARIZU

Dana 18. studenoga, nedjeljnog popodneva, oko tri sata, dok je kasno jesensko sunce obasjavalo grad koji sam prvo ugledao kroz avionski prozorčić, spustili smo se u Le Bourgetu, udaljenom „od svetog grada koji je zasjao na Zapadu“ (Rimbaud) dvadeset kilometara. Bilo nas je dvanaest studenata, ja najstariji, a stotinjak drugih doći će na sam dan Božića iz svih republika druge Jugoslavije.
Iz Le Bourgeta, koji se od onog vremena premetnuo u gradić, autobus nas je prenio u Pariz. Veliki bulevari, prilazi i trgovi bijahu puni šetača; kasno jesensko sunce izmamilo je iz kuća sve živo, na terasama velikih bulevarskih kavana sjedilo je veliko mnoštvo. PARIZ!
Prvu noć proveo sam u Latinskoj četvrti (Quartier latin), u svratištu nasuprot pučkoj školi. Sutradan, s nekim našim studentima, prešao sam u Đački grad (Cité Internationale Universitaire de Paris), u četrnaestom okrugu Pariza. Grad zato što se sastoji od domova koje za studente izgradiše ne samo Francuzi, nego i brojni narodi s raznih kontinenata.
Pariz sam dobro poznavao iz knjiga i iz razgovora s Tinom Ujevićem. Prve šetnje Parizom činile su mi se šetnjama po ulicama koje sam napustio prije nekoliko godina. Prepoznavao sam Pariz, ali takvo osjećanje i doživljavanje grada prvi put viđena, ne izuzima ni najmanje doživljaj novog. Otvorenom gradu otvorio sam svoje oči, duh. Ulazi!Međutim, dublje upoznavanje grada počinje kad ulaziš u život svih kad, recimo, problemi tvog djeteta postaju tvoji problemi; prije toga si došljak, turist, čep koji nosi voda; a kad su brige grada postale tvoje brige, turist je nestao da bi ustupio mjesto stanovniku. Pjenušav šampanjac zamijenilo je oporo vino svakidašnjice.
Prvih dana, tjedana i mjeseci nahodao sam se po Parizu, zalazio u najzabačenije četvrti, kretao u predgrađa i mjestanca oko Pariza, mnogo sam prosjedio na obalama Seine dok su prolazili šlepovi natovareni pijeskom. Želja da upoznam grad, zatim knjiške, artističke, filmske i ostale reminiscencije, podžigala mi tabane.
Željan pravog Pariza, uselih se dva-tri mjeseca nakon dolaska u mansardu na šestom katu, u blizini Bulonjske šume. Na šestom katu – ulaz: stubište za služinčad – sobičak do sobička, sve same kuharice, služavke, kućne pomoćnice i ja. Prozora u mom sobičku nije bilo, nego okruglo „volujsko“ oko s kojeg sam ipak mogao, kad bih ispružio vrat, vidjeti šumu pod snijegom, šumu u cvatu i pod prvim zelenim lišćem.
S proljeća 1947. i nastanio se u slavnoj četvrti Saint-Germain-des-Prés. U središtu svijeta, tako nam se činilo, jer tu je sve brujalo od nove filozofije, egzistencijalizmom zvane, omladina Francuske i svijeta grnula je ovamo kao u obećanu zemlju zabave, iživljavanja, uspjeha. Moj hotelčić, s dva niza prozora podosta uskih, dizao se na pet katova. U prizemlju bar, sobice tijesne, odvojene jedna od druge tankim zidovima, žičani krevet, stočić, stolac klimav, lavor; voda na katu, zahod na katu više; nalazio se u Rue de Buci, u srcu kvarta. Kvarta što se pročuo diljem svijeta po filozofiji, točnije po književnim djelima Sartrea, još točnije: po osebujnom, donekle i libertanskom, da ne kažem raskalašenom životu omladine koja je shvatila egzistencijalizam kao opravdanje svih sloboda i oslobođenja.
U proljeće 1948. napuštajući hotelčić u ulici de Buci, gazde mi dopustile da ponesem žičani krevet, stolić i stolac. Ja sve to na kolica koja sam najmio i dogurao u Rue de la Sourdière. U mojoj mansardi na petom i po, kad je padala kiša , bilo je kiše i na mom krevetu. Po krevetu i oko njega namjestio bih nešto lonaca i tanjura. Glazba kiše. Srce bijaše toplo, za kišu lako. Nije bilo tužno u mansardi, naprotiv. Mnogi su mi zavidjeli, jer tko ima mansardu, ima sve slobode. Mnogo tihih večeri, i dana i noći, doživjeh u toj potkrovnici s koje gledah kupolu svetog Roka, cvijeće na prozoru mlade susjede, nebo, oblake. U mansardu sam uveo i ženu koja donese u prćiju kišobran, pa bilo suvlje; vjenčali smo se krajem prosinca 1949. Teška srca napustio sam mansardu i ustupio je mladom radničkom paru koji je do tada stanovao u pravoj rupi, do mene.
U Latinskoj četvrti, u kojoj smo od veljače 1951, ulica je kozmopolitska. Kućice na četiri kata, odnosno tri s potkrovnicama. Stanovnici kuće – jedan zid je iz dvanaestoga stoljeća – većinom stranci. U samoj uličici – Rue Thouin – grčki i vijetnamski restoran, talijanska postolarija, armenska crkvica, a na obližnjem trgu de la Contrascarpe danju i noću bruji od stranih jezika.

Izvor: Fotografija i tekst Dinko u Parizu, Nikola Štambak

 

Car Franjo Josip I 15. 09.1914. godine

Car Franjo Josip I na svom putovanju kroz Dalmaciju  24. travnja 1875. godine doputovao je u Imotski kočijom, a do Zagvozda je morao na konju, jer je cesta prema Zagvozdu izgrađena 1881. godine. Po cara je u Zagvozd poslana kočija okovana srebrom koju mu je ustupio obćinski liječnik dr. Augustin Bitanga za vrijeme boravka u Imotskom. U carevoj pratnji kroz Dalmatinsku zagoru pratila su ga tri generala, Mondel, Beck i Rodić, više časnika i drugih uglednika.
U dnevniku putovanja carev boravak u Imotskoj krajini opisuje C. Garimberti: „Car je iz Splita krenuo u 4 sata ujutro, a većim, dijelom puta je padala kiša. Usprkos tome car je uvijek držao kočije otvorene. U 3h i 30 minuta, car je prispio u Imotski. Dvadeset i pet slavoluka ispletenih borovinom, brezovinom i inim zelenilom uresili putove gdje su bili poredani rondari svih obližnjih sela, a i streljači 80-og vojničkog bataliuna, svi odjeveni čarobnom narodnom nošnjom. Pošto je Car sašao u dvorane Kotarskog poglavara, primio je poklone svećenstva, civilnih obćinskih i vojničkih vlasti i raznih odaslanstava, koja su opetovano i uzhitno izrazila uvjeravanja nepokolebljive vjernosti prema Carevini. Njegovo je Veličanstvo saslušali još razne osobe. Njegovo se Veličanstvo udostojalo odgovoriti na načelnikovu besjedu:
„Radostno primam uvjeravanja viernosti koja mi Vi činite u ime Imotske Obćine. Milo mi je boraviti za nekoliko časaka na ovoj skrajnjoj međi carevine, usred hrabrog puka, koji se je uvijek odlikovao sa svoje privrženosti prema momu Domu i carstvu. Izručite svim vašim obćinarom moj Vladalački pozdrav.“
Car je u Imotskom odlikovao načelnika Ivana Colombani zlatnim križem sa krunom i glavara Antu Jukića srebrnim križem za zasluge.
U „Narodnom listu“ je kasnije objavljen opširniji dopis o carevom boravku u Imotskom: „Imotski 28.travnja. Vjerni i dušom odani Imoćani svojem premilostivome kralju bilježe neizbrisivim slovima u svojoj pameti dan 24.travnja; ovaj dan bo imadoše sreću licem u lice vidjeti svoga ljubljenoga otca, Franju Josipa I. U oči tog znamenitog dana odvezoše se gg. c.k. kotarski naš poglavar i načelnik k Sinjskoj međi, da pričekaju visokog gosta. Tute gosp. načelnik pokloni se N.V. slijedećim riečim: „Svietla kruno! Hrvatski Imotski narod preko preponiznoga svog načelnika izražava V.V. najdublju svoju podaničku privrženost i vjernost, kličući trojstruki: Živio! Živio! Živio!„ – Na što se svjetla kruna udostojala prijazno zahvaliti.
Koga god noge ne izdale, pohrlio da što može dostojnije naresi prozore svoje, kuće zastavami i sagovi, da što jasnije podade znak svoje privrženosti prema kralju svojemu. U tinji čas varoš ti se preobrazio. S jedne strane slavoluk do slavoluka, kao 24 zelena gorostasa, ulazni zastupajući cijelu krajinu, a ostali seoske odlomke, točno i ukusno izvedena, a zastavami narešena, kao što je i prozori dojedne kuće, od bogatčeve kuće do siromaške.
Bijahu tri i pol sata popodne kadno kočija stane pod ulaznim slavolukom. Ondje se obćinsko zastupstvo pokloni N.V. – A kad Franjo Josip, pored 400 sjajno odjevenih momaka, cviet i ponos Imotske krajine, nastavljaše svoj ulaz u varoš , sve bijaše u uzhitu. Po ulicah, sa prozora, iz kuća probija i po zraku se razliega gromoviti „živio“; nema duđe da svojemu kralju ne nazivlje dobrodošlicu; zvona zvone, mužari grme, bubanj buba, a glazba udara, konji poigravaju pod vještimi konjanici, cvitje se odasvuda prosipje, a u mnogom oku suza se svjetluca. Već kočija stade: sve su oči uprte. Kralj poviri, iz kočije izadje, a tu zaori gromki, urnebesni „Živio“ koj te potrese i u dnu duše odiva nadje. Iza kratka otpočinka u pripravljenu mu stanu, N.V. udostojalo se saslušati i primit poklone naših svećenika i višejih Bosanskih, koji se požuriše se ovamo, da se poklone hrvatskom kralju; obćinskog zastupstva i činovnika. Svakomu N.V. blagozizvolilo odvratiti prijaznimi rieči, koje će se vijekom spominjati.
Na ime ovog V.V. svedjer vjernoga hrvatskoga naroda, preponizno otpraviteljstvo obćine Imotske izrazujuć vam neprigibljivu svoju podaničku privrženost i ljubav, najvruće preporuča primilostivom srdcu V.V. prepokornu ovu molbenicu za uredjenje voda Imotskog polja i dosliedno prepororedjenje ove V.V. udostojalo se blago odgovoriti i svoju pomoć obećati. Car je darovao 9680 fiorina od koji Imotskoj krajini:
Za siromahe u Lovreću f.70
Za siromahe u Poljicima f.70
Za siromahe u Rašćanima f.70
Za siromahe u Podbablju f.80
Za siromahe u Vinici f.30.
Zavodu za siromahe u Imotskom i za siromahe iz Imotskog i Glavine f.300 za nabavu odjeće za siromahe u Grabovcu f.80. Za nabavu odjeće za siromahe u Krstaticama f.30. Za nabavu odjeće za siromahe u Slivnu f.30.
Nedjelja je 25.travnja, a car po svom pobožnom običaju sasluša malu misu u 5 uri u župnoj crkvi. Sve je pripravno za odlazak: kiša neprestano lieva, hladno je. Biokovski vrhunci pokriti su sniegom. Danas car jaše, a jaše i ciela vojnička svita i popečatelji. Puk, ka na jedno čudo upre oči…..

Dijelovi teksta iz lista „Grad na gori“, br 2-1998, Milan Glibota

Fotografija cara Franje Josipa s nadvojvodom Franjom Josipom Otonom, sinom nadvojvode Karla I nasljednika prijestolja (Karlo I pranećak je Franje Josipa I te posljednji austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj) snimljena 15. 09.1914. godine namiienjeno oficijelnim ratnim opskrbnim svrhama, Društvu Crvenog križa, Ratnom opskrbnom uredu c. i kr. ratnog ministarstva. Ratnom pomoćnom uredu c. kr. ministarstva unutarnjih poslova.

Fotografija u obiteljskoj arhivi

 

Na skalinama 1958. godine

Klapa mladih Imoćana na skalinama 1958. godine nakon utakmice malog baluna za koji su i danas vidljive branke bile iscrtane na suprotnim zidovima Colombanove i Bašića kuće. U zadnjem redu drugi desno u mornarskoj majici sjedi Vjeko Franceschi, a krajnje desno njegova mala sestra Zlatka. U drugom redu prvi lijevo sjedi Ivo Galaci, a između Ive i Vjeke vjerovatno Jakov Lipoglavšek. U prvom redu prvi lijevo sjedi Nedo Bašić, do njega je Golub Kosanović. Desno od Vjeke, a iza Zlatke je Mirko Škeva.

Fucbal

Marčina raštela,
Colombanov zid od dvorišta,
velike branke za mali nogomet.
I svaki dan, jedan balun dušu
pusti od teta Lučine ruke.
……………………..………………
Al u taj čas, eto teta Karme,
i svi spremni potražiti spas,
ma ukopasmo se u mistu kad čusmo;
Ferma mularija,
ovaj put ćemo vam ga vratit,
neće pod koltelo glavom platit,
al pikoli mii
borsa i plucer! Lipo dobro ste zašili,
ma domani, kad budete igrali balone,
Luči će koltelo a mani i po svome.
O nebo sveto milostivo jesi,
hvala ti što Karma nosi godina brime
i pojma nema novi balun, novo je vrime
……………………..……………………

Mercedes Ceda Marinković (2015) Nostalgija čuvar baštinjenog mi.

Fotografija u arhivi Zlatke Franceschi

 

 

Grubine, 1945. godine

Grubine, 15. travnja 1945. godine, dvije učiteljice i učitelj škole u Grubinama na putu prema kući na Perinuši biciklom i na noge prema Imotskom. S lijeva stoje Frane Keko Franceschi, Jela Kusić i Ančica Kujundžić.

Fotografija u arhivi Dore Franceschi Račić

 

Mila Jukić Juko

Mila Jukić Juko (1904.-06.04.1972.), voljena dadilja djece i unuka dr Pave Radovinovića 1950. godine u Lugu, Jagulovim barama. Nezaboravna Juko došla je 1923. godine u kuću Radovinović kao mlada djevojka, siroče bez majke i oca umrlih u strašnoj pandemiji španjole 1918.-1919. gpdine. U kući Radovinović u Imotskom Juko je ostala kao član obitelji i u njoj je umrla 06. travnja 1972. godine. Daje se dio teksta iz zapisa Gordane Radić „Građanski život Imotskog” o imotskim dadiljama:
….Građanski život Imotskoga s kraja devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća obilježile su obitelji različitog staleškog položaja; činovnici i državni službenici različitog tipa, potom trgovci, obrtnici, veleposjednici i posjednici, kulturni i prosvjetni djelatnici, dakle građani po kojima je ova sredina bivala urbanom, bivala grad. U tim obiteljima, osobito onima malo višeg društvenog i imovinskog ranga, primjetna je, pored ostaloga, zanimljiva pojava koja zaslužuje osobit istraživački pristup i pažnju. Radi se o pojavi takozvanih kućnih pomoćnica, mladih djevojaka koje su dolazile iz sela siromašne imotske okolice kako bi u gradu našle posao, pomagale u „gospockim“ kućama u domaćinskim poslovima, a osobito bile korisne u čuvanju djece….. I danas još ima dragocjenih uspomena i priča o služavkama i dadiljama u ovoj sredini jer su te male i velike Mile, Ive, Mare, Matije, Matijice, Jurke, Marijete, …postajale gotovo članovima obitelji u kojima su živjele, a neke od njih dobivale značajno priznanje – grobno mjesto u obiteljskim grobnicama zajedno s onima kojima su služile i s kojima su živjele, a ponekad i imovinsko nasljeđe. Nasreću, neke od njih i danas možemo vidjeti na sačuvanim obiteljskim fotografijama. I što reći? Dobre su, drage, lijepe za svako oko, nezaboravne. Svaka im čast……

Izvor: Obiteljska arhiva